Gledali smo Sherlock Holmes

Da biste zavoljeli ovaj film ne morate voljeti ni znanost, ni umjetnost, ni akciju. Morate samo željeti biti dio priče.

Sherlock je sve elemente postavio tako da vam se ta želja ispuni. Radnja filma kreće odmah u srž, bez uvoda i gubitka vremena. Smještena je na kraj 19. stoljeća u London, i to London u kojeg ćete se poželjeti teleportirati iz kino dvorane, iako znate koliko bi to bilo opasno. Takav London kojeg ćete obožavati dovoljno da biste mu bar na trenutak poželjeli podrediti i sebe same, zahtjevao je konje, kočije, ulične prodavače, most, viktorijanske kuće, karte svijeta, namještaj, mačeve i druge više ili manje poznate i dostupne rekvizite i infrastrukturu.

Zapanjujuća pojava Sherlocka Holmesa (Robert Downey Jr.) podsjeća na ujedinjene figura intelektualnog i pronicljivog Nika Praskatona te brutalni sarkazam i neograničeno znanje Dr. Housea. Sherlock je psiholog, kemičar, električar, vrhunski sportaš, glazbenik, liječnik, čarobnjak, mudrac i detektiv u jednom. Konce povezuje po mirisu, atomu ili slovu, a povezuje ih inteligencijom.

Djelomično je profinjen i odgojen po bontonu, a drugim dijelom uličar koji bocu otvara zubima. Sherlock je zapušten i neuredan, a opet kao takav neodoljivo šarmatan i privlačan. Upravo košulja koja viri iz hlača ili bohemski način na koji puši lulu daju mu jednostavnost i spontanost koja se ne zaboravlja brzo. Uza sve, čisti britanski naglasak (posebno pri korištenju pomno odabranog humora) – a s obzirom da je Robert Amerikanac – dodatna je doza seksipila. Obožavati će ga ženski dio populacije, ali vjerujem da bi se i muškarci za njim okretali na ulici.

Sherlockov partner, dr. Watson (Jude Law) velika mu je suprotnost. Uredan je i odgovoran, živi po pravilima, no ipak ne stavlja na kušnju partnerstvo i prijateljstvo čak ni kada mu je vlastiti život u opasnosti. Nije ništa manje šarmantan, no njegov se šarm ispoljava na drugi način. Njegovi su zaključci puno logičniji i jasniji, a načinom rada prati šablone, i time je rizik za grešku minimaliziran – što kod Sherlocka nije slučaj.

Prekrasna, otmjena, Irene Adler (Rachel Mc Adams) prikazana je kao negativka, i to ona negativka koja takvom ne želi biti. Rachel se savršeno uklapa u radnju koja je smještena u prošlost, a ovo nije prvi puta da je pokazala da se snalazi u bilo kojem vremenu (vidjeli smo ju u The Notebook-u), i da joj raskošni kostimi koji tom vremenu pripadaju savršeno pristaju.

Uz to, uloga Irene je uloga koju bi svaka glumica poželjela; Irene je ratnica i ljubavnica. Ženskom senzualnošću dopire do Sherlockovog srca, i to onog dijela za kojeg ni sam nije znao da ga ima. A muški dio nje, onaj kojim je u stanju ubiti, zapravo je dodatni odraz njezine senzualnosti i čini ju još ženstvenijom. Irene je prekrasna čak i dok vam drži nož ispod grla.

Magija i spiritizam, koji su light motiv radnje, uvijek su privlačili pozornost mase, a i individua – što onih manjeg intelekutalnog opusa, koji su im zabluđeno podlijegali, što mudraca, koji su ih proučavali i po potrebi se njima služili kako bi postigli željeni cilj.

Ovdje se nadnaravno pojavljuje u obliku čovjeka, Lorda Blackwooda (Mark Strong ), a koliko je to zapravo nadnaravno, procjenit ćete sami. Klasičan mračan lik, sa zalizanom kosom, nepravilnih zubi i zastrašujućeg glasa, na London baca sjenu straha. Koju Sherlock, dakako, treba probiti. Mislite li da će uspjeti nadjačati nekoga tko je rođen da proda svoju dušu vragu? Kombinacijama kadrova, pespektiva, planova, kuteva snimanja i brzine kojom se kamera fokusira s jednog objekta na drugi, postiže se vrhunska realnost i povećava se ionako autentičan doživljaj mračnog Londona. Osobito u kombinaciji sa montažom, koja je vrhunskoj kameri vjerna konkurencija.

Posebno su fascinantne scene retrospekcije – što zbog ugradnje detalja u samu radnju, što zbog savršenstva slaganja slika. Montaža zvuka je samo „točka na i“ u cijeloj priči – poput kiše koja pada, a najavljuje tek iduću scenu, ili pak nečijeg sjećanja isprepletenog sa sadašnjim trenutkom.

Scenarij (Guy Ritchie) je britak, duhovit i originalan, te praćen režijom, također Ritchievoj, u istome stilu. Kostimi su rađeni tako da odražavaju karaktere likova, realnost vremena koje se odvija i društveni sloj koji ih nosi – što u kontekstu likova, što u kontekstu grada. I dok uvodnog dijela gotovo i nema, završna „špica“ je jednako efektna kao i cijeli film. Ne želite prestati gledati ekran kad se pojave prva slova, nego čak i odjava zapanjuje s obzirom koliko je univerzalnosti i detalja uloženo u nju!

Postoji glazba koja prati Sherlocka dok zaključuje o nečemu, potom glazba za fizičku borbu, za osmišljavanje borbe, za obnavljanje prijateljstva, za stvaranje romantične atmosfere, za pobijanje iste, ili glazba koja je samoj sebi svrha - no jednako je prigodna i kvalitetna čemu god da je namjenjena. Što još reći osim da, baš kao što Irene zna da će nedostajati njemu, i ja znam da će Sherlock početi nedostajati vama, odmah nakon The End-a.

Piše: Ines Ignjačić