Gledali smo: Pandorum

Jedan od načina da se vještom transformacijom priče stvori potpuno nova priča, jest da se - osim naslova filma, glumaca i njihovih čarapa - promjeni poimanje vizije dobra i zla, odnosno da se težnja ka dobru i želja za iskorjenjivanjem zla omota nekom još neviđenom folijom. Onome tko je gledao puno filmova, osobito SF, horora i malo kompleksnijih trilera, mogle bi se vezati razne asocijacije na razne fragmente iz bilo kojeg iz velikog skupa navedenih žanrova, već u prvih nekoliko minuta Pandoruma.

Što je uopće Pandorum?

Definiran kao fiktivan psihički poremećaj, stvara se umjetno ili se javlja kao posljedica djelovanja neke tehnološke sile, i stvara potpuno ludilo. Ovdje je to stanje koje nastaje nakon dužeg boravka u Svemiru. Simptomi su jaka paranoja, vidne halucinacije i gnjev koji uzrokuje opću tjelesnu i duševnu neugodu. Javlja se kao posljedica psihološke traume – a trauma je biti zarobljen u svemirskom brodu, negdje – a zapravo Nigdje.

Pandorum počinje kao Cube; čovjek shvati da se nalazi Negdje, ne zna kako se Tamo našao, ničega se ne sjeća. Pa se onda pojavi još jedan čovjek, pa još jedan, pa još, i tako sve dok se ne skupi dovoljno velika i raznolika ekipa koji ima isti cilj – izaći iz prostora u kojem je zarobljena.

Glavni lik, mladi desetnik Bower (Ben Foster) budi se iz zimskog sna, ili preciznije, višegodišnjeg sna – poput Trnoružice. I plavokos je poput nje. Na ruci ima tetovažu sa rednim brojem klase (posade) kojoj je pripadao, a na odori svoje ime, pa si tako složi identitet. No, iako zbunjen i još uvijek sam sebi prilično nedefiniran, zna rukovati strojem, pa saznajemo da mu je semantičko pamćenje ostalo dovoljno očuvano i da ima nade za njegov opstanak. Prvi mu se pridružuje Payton (Dennis Quaid), s kojim razvija prividnu suradnju. Potom Bower ulazi u sustav cijevi jer obojica žele pronaći Reaktor i spasiti se, a vremena je sve manje.

Kroz vrijeme u brodu se prolazi preko spomenutog sustava cijevi, koji ne izgleda nimalo atraktivno i dobroćudno. Nije to otvaranje vrata i ulazak u misterioznu rupu pa malo provlačenja pa izlazak na neki drugi kraj cijevi. To su moćne, prljave cijevi koje guše i oduzimaju kisik i među kojima nije nimalo ugodno! Kad uđete, želite što prije izaći. A kad – i ako – izađete, nećete se ponovo vraćati nazad, osim ako iza vas nije nešto još gore, što se u navedenom slučaju i ne može smatrati slobodnim izborom.

A što bi uopće moglo biti gore od toga?

Elysium je svemirski brod koji je sa Zemlje poslan u Svemir sa misijom da pronađe nepoznati planet Tanis gdje je život sličan životu na Zemlji. Ljudi se na brodu bude slučajnim redoslijedom, neki su već budni dovoljno dugo da su se uspjeli sjetiti ključnih (pa i manje ključnih) stvari, a neki se ne bude nikada. Nadia (Antje Traue) je jedini ženski lik, i jedina osoba s broda koja zna gdje su pohranjeni svi oblici života koje je bilo u planu prenijeti na Tanis – ako ga ikada nađu. Zgodna, mlada njemačka glumica svojim spoznajama, zavodljivim naglaskom i vrhunskim borilačkim vještinama cijeli brod obara s nogu – i to ne samo metaforički. Dakako, ni Bower nije iznimka – nakon što se  sjeti da mu je djevojka ostala na Zemlji koja je do sada već uništena.

Za ljubitelje doživljaja AHA – efekata, u kojima spontano i iznenada shvaćate srž nekog problema, ključna je scena spoznaje tko je zapravo tko. Ne kao u krimiću gdje je ubojica netko na koga se ne sumnja – jer ovdje je glavnih likova malo pa se na nekog od njih mora sumnjati – nego kako je netko postao ono što sada jest. Sjećate li se prastare SF komedije Back to the Future, i divnog trenutka kad Marty vidi samog sebe  u nekom drugom vremenu? Ovdje je to slučaj sa drugom dimenzijom svijesti; Gallo (Cam Gigandet), mlađahni član posade, ustvari je sam Payton, samo u nekom drugom „obliku“ sebe. 

Svi ljudi koji su se ukrcali na brod su ili mrtvi ili mutirani u neobična, zla bića, protiv kojih se nekoliko glavnih junaka bori. Način na koji su bića prikazana je fascinantan – kao i činjenica da su to što jesu postali radi adaptacije, i dodatna činjenica da svatko tko se nalazi na brodu može postati poput njih. Kako su točno nastali, kako preživljavaju, čime se bore, čega se boje – nije poznato. Zna se samo da se reproduciraju, i da ih od malih nogu uče ubijati preostali ljudski rod s broda.

Šminka je u Pandorumu vrhunska. Montaži također nemam puno prigovora. Osobito očaravaju trenuci gdje netko doživljava sam efekt Pandoruma.

No kamo, i kako, nakon svega, brod putuje? Ne zna se. Do samog kraja. Ne postoji način da se provjeri lokacija, dok ne popucaju stjenke broda i lokacija postane sam prostor.

Kako svaka priča ima svoju pouku, tako i ova;  nemojte ići u Svemir tek tako, dok niste sigurni da ćete znati kojim putem ćete se vratiti. Ili dok se nemate gdje vratiti. Ili dok ne poželite počiniti samoubojstvo u elegantnom stilu. Jer, koja je vjerojatnost da se od svih mjesta na koja se (ne) može nasukati, nasukate baš na Tanis? Možete se optimistično pokušati uzdati u sreću – ali ne preporučujem ni to, osim ako kukce za večeru smatrate egzotičnim specijalitetom. U tom slučaju, samo naprijed!

Piše: Ines Ignjačić