Gledali smo: Astro Boy

„Ako želite spasiti svijet, koristite Špric – kanticu“, reče ona sama, bez šale. I bez lažne skromnosti, dakako. Špric - kantica (iliti boca sa tekućinom za pranje staklenih površina) je sporedan lik, mali robot koji samostalno pere prozore u kući znanstvenika dr. Tenme (Nicolas Cage), koja se nalazi u Metrogradu, koji lebdi iznad Zemlje i u kojem su u datom trenutku aktualni izbori za gradonačelnika. To je jedan od niza robota koji u toj kući, a i u cijelom gradu, obavljaju svakodnevne funkcije, poput kuhanja i posluživanja hrane, usisavanja, otvaranja vrata itd.

Radnja filma smještena je u budućnost, gdje ljudska radna snaga prestaje biti primarna i jedino što je čovjekov zadatak je stvarati strojeve koji će raditi za njega i kojima će upravljati. Čovjek je onaj koji je vođa, a robot je marioneta koju se vodi. No što ako robot ima srce?

Nakon smrti svog sina Tobya (Freddie Highmore), dr. Tenma napravi robota u kojeg ugradi Plavu jezgru i time mu udahne život. Ugradi mu također Tobyjeva sjećanja preko vlasi kose koju pronađe na dječakovoj kapi. No, iako je i novonastali sin izuzetno inteligentno i svestrano dijete, ima drugačije interese i preferencije od sina na kakvog je Tenma navikao i kakvog je želio vratiti. Toby je od malih nogu čitao Immanuela Kanta i Renea Descartesa, a "novi Toby" od stranica tih knjiga pravi trodimenzionalne aviončiće, a na obrazovanje i na život općenito, gleda potpuno drugim očima. To dr. Tenmu samo još više podsjeća da je sina izgubio, a ne da ga je vratio. I zato ga odluči ostaviti. Tako Toby biva primoran otići – a s obzirom da u međuvremenu otkrije svoje nadljudske (robotske) moći - otići i nije veliki problem. Barem ne fizički.

Dječak napušta lebdeći grad Metro, odlazi na Zemlju i budi se na odlagalištu smeća. Tamo upoznaje robote, ostatke raznih kućanskih aparata, razne elektonske dijelove koji mu postaju (ne)prijatelji. No on je robot – dakle jedan od njih – i time svoj na svome. Jeste li gledali Wall-eja?

Astro je čovjekolik, Wall-e nije. No, oba na smetlištu postanu svojevrsni uljez jer im tamo nije mjesto, a opet se od svih lokacijana Zemlji upravo tamo nađu. Nađu obojica i prijateljicu po nečemu sličnu sebi. Cora (Kirsten Bell) je također iz Metrograda, dijete kojeg su roditelji izgubili i sad joj obitelj čini mnogo nezbrinute siročadi, no njezino tajno podrijetlo nitko ne zna. Obojica su vječni pozitivci, pojedinci koji žele promijeniti društvo, učiniti svijet savršenim i pobijediti zlo. Oni ne upijaju zlo od zlikovaca, nisu naivni, nisu povodljivi i neograničeno su duhovno snažni.

I nije im mjesto među smećem.

Kad Toby upozna drugu djecu, „pravu“ djecu (koja mu daju novo ime, Astro), činjenica da je robot a ne čovjek mora ostati tajna, iz straha da ne bude odbačen jer je drugačiji. No, priča potvrđuje postojanje i snagu dubokog i iskrenog prijateljstva koje prihvaća sve razlike i nadvladava prepreke – što u mlađim gledateljima (budući da se ipak radi o crtanom filmu) razvija osjećaj za druge, a i za same sebe.

Onaj kome sva djeca vjeruju, a roboti ne, jest lik Hamegga (Nathan Lane), u kojem djeca prepoznaju svatko svog izgubljenog oca, ni ne sluteći da je njegovo popravljanje robota zapravo pripremanje robota na borbe u kojima jedni druge uništavaju. Hamegg pak, otkrivši djeci da Astro nije pravi dječak nego robot okreće njih na svoju stranu, no Astrova dobrota naposljetku ipak prevagne i pravda biva zadovoljena.

Astro boya kritičari uspoređuju sa Pinokijom, s obzirom da nastao umjetno i da je stvoren, a ne rođen. No, trenutak stavljanja Plave jezgre na mjesto srca meni je stvorio asocijaciju na Edwarda Škarorukog i trenutak kad mu otac stavlja u tijelo keks u obliku srca i time mu daje život. Nadalje, želja za oživljavanjem mrtvog sina podsjeća na Caspera i oca znanstvenika koji stvara Serum života i želi njime vratiti u život svom izgubljenom djetetu. U Astro Boyu je stvar jednostavnija i modernija – nije potrebno da baš otac bude taj koji će, nakon što načini sina robota, učiniti i posljednji korak; jezgru na mjesto srca mogao bi staviti bilo tko.

Dakako, priča ne bi imala emotivnu komponentu da je bilo tako.

Možda najjača karika u podizanju ukupne ocjene filma jest upravo rastrojenost roditelja između nečega što je izgubio i nečeg novog čime radi zamjenu, a svjestan je da zamjena nikad neće dosegnuti original. Tek kada shvati da će i zamjena biti izgubljena, i da će novi sin također umrijeti (ali ne nesretnim slučajem nego plemenitošću u borbi protiv zla i spašavanjem drugih), shvati da stvaranje robota više nije posao nego da bi odricanjem od Astra ustvari izdao i pravog, „originalnog“ Tobyja, da je ovaj živ. I da je ono što se stavlja na drugo mjesto katkad dođe na prvo puno prije nego je bilo moguće pretpostaviti.

I naravno, da su male stvari katkad jače od ostalih, a da mali ljudi mogu biti moćniji od cijelog svijeta. I ne nužno samo ljudi. Nego i Špric - kantice.

Piše: Ines Ignjačić

Galerija fotografija