ZagrebDox: Put oko svijeta i putovanje kroz vrijeme

"The sun is gone. It's time for China to lead the world."

Kad smo bili djeca, jedno smo poslijepodne uzeli male komadiće drveta i počeli kopati zemlju. Kratko vrijeme koje nas je držala ta ideja, i za koje smo iskopali rupu dubine 10 cm, uzbuđeno smo mislili da ćemo stići u Australiju.

Victor Kossakovsky nas svojim filmom "iVivan las antipodas!" vodi upravo na naše žarko željeno, ali nikad realizirano putovanje iz djetinjstva.

Boraveći u Buenos Airesu, jednog je dana ugledao čovjeka kako peca u čamcu. Promatrajući njegov štap i udicu, poželio je produžiti tu liniju. Nazvao je svog sina u Šangaju i zamolio ga da provjeri što se nalazi „na drugoj strani“ štapa. Sinov je odgovor bio dodatna izvrsna motivacija za film: bučna šangajska ulica, na čijem uglu žena prodaje – ribu!

!Vivan las antipodas!: Trailer

Umjesto odgovaranja na pitanja nakon filma, Victor Kossakovsky nas je odlučio uvesti u svoj film, odgovorivši unaprijed na pitanja koja je očekivao (na pitanja koja se uvijek ponavljaju). 1. Pas je dobro. 2. Film nije fikcija, nego dokumentarac – jednostavno je snimio što ljudi govore i rade. 3. Antipode su dijametralna mjesta na Zemlji. Ima ih tek nekoliko kopnenih jer veći dio Zemljine površine čini voda. I on je odlučio snimiti četiri antipode, izokrećući kameru svako toliko kako bi nas podsjetio da je svakom ovom mjestu njegov antipod potpuno naglavačke. Svojim nam je prekrasnim snimkama zadivljujućih krajeva, uz zanosnu popratnu glazbu, priuštio nezaboravno putovanje Zemljom.

U Argentini, mjesto Entre Rios, dva muškarca (dva brata) naplaćuju mostarinu preko slabo prometnog mosta-splavi, nasmijavaju nas svojim kratkim razgovorima o vremenu ili s drugim ljudima (uvijek nekako u priču ubacujući aluzije na žene), te se i sami zabavljaju mislima o kopanju tunela kroz Zemlju i o svojim antipodnim susjedima. „The sun is gone. It's time for China to lead the world.“ U Šangaju u Kini gomila ljudi užurbano odlazi na posao svojim mopedima, užurbano prevozi svježu hranu i užurbano prolazi ulicama, dok se iznad njihovih glava zajedno suše odjeća i kobasice.

U Patagoniji u Čileu jedan pastir dijeli svoju kućicu s valjda sedam mačaka, a sa svoja dva psa čuva ovce koju svaku zna poimence. Kraj Bajkalskog jezera u Rusiji majka sama živi u nepreglednim pustopoljinama i raduje se prazničnim posjetima svoje kćeri, za vrijeme kojih zajedno obilaze veličanstveno kopneno i vodeno prostranstvo koje se proteže oko njih.

Na Havajima, uz vuklan Kilauea čovjek živi sa svojim psom (i tu shvatite o kojem je psu bila riječ pod točkom 1) tik do aktivnog vulkana i lave koja se neprestano razlijeva putevima kojima prolaze. U Kubuu u Bocvani se slonovi kupaju u rijeci i odmaraju surle na kljovama, a navečer se ljudi iz mjesta okupljaju i druže plešući bosi na pijesku.

U Mirafloresu u Španjolskoj u udubinama se planine (nalik malim bazenima) nakupila voda, uz njihov rub gmiže gusjenica čiji odraz (poput antipodnog odraza) slijedimo u lokvi te pratimo let jednog crvenog leptira. U Castle Pointu na Novom Zelandu na pješčanu se obalu nasukao golemi kit kojeg ljudi ne uspijevaju vratiti u more pa to naposljetku čine pokopavši ga u pješčanoj rupi punoj morske vode.

„Nema radnje koja bi nas usmjerila; umjesto toga Kossakovsky nas pušta da lutamo svijetom dok nam glazba govori gdje smo.“

"From Ukraine to Youtube."

Hava Nagila – pjesma zbog koje dižete ljude na stolcima u zrak, zbog koje i najnedruštvenija osoba ustaje plesati, zbog koje očevi podižu djecu uvis, a muževi ljube žene preko stola… Što je to s tom pjesmom?

To se pita redateljica Roberta Grossman u svom filmu Hava Nagila: Film; Pjesma koju mislite da znate. Priča kojoj nećete vjerovati. A pita se zajedno s mnogim svojim „protagonistima“: Leonardom Nimoyem, Reginom Spektor, Harryjem Belafonteom, raznim rabinima, vrlo pametnom povjesničarkom i drugima.

Hava Nagila: Trailer

Odmumljati ju svi znamo, gotovo bez iznimke. Na-na-nanana-na-na-nanana-na-na… Hava Nagila je onaj ključ, ono razjašnjenje u filmovima ili serijama kad shvatite da je neki od likova Židov. Ili je jednostavno njegova potvrda vjerskoj pripadnosti. Glazbeni stereotip. (Nešto kao i sirtaki).

I tu naše znanje zapravo prestaje. Hava Nagila je vesela židovska pjesma – znamo ju mumljati (ali ju već rjeđe pjevamo, a neki ni ne znaju da postoje riječi). Redateljica se otisnula na židovsku odiseju u potrazi za korijenima pjesme i njezinim razvojem do pjesme kakvu danas poznajemo, odnosno do njezine današnje uloge i sveprisutnosti u popularnoj kulturi.

Tako je krenula iz Ukrajine kao nigun, izvorni oblik Hava Nagile, kroz Izrael u kojem je zadobila svoju današnju formu te gdje joj je dodan ples hora, preko SAD-a gdje je postala svojevrsna himna iseljeničkih Židova za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, kojima je služila kao izrazito potreban osjećaj pripadnosti, do istog kontinenta na kojem se počela pojavljivati u izvedbama raznih pjevača (od Boba Dylana, koju ju je „izmasakrirao“ u svega 30 sekundi do Harryja Belafontea i Elvisa Presleyja). Odatle se nekontrolirano raspršila u popularnu kulturu – pojavljuje se u „Dr. Houseu“, pojavljuje se u „Simpsonima“, pojavljuje se u filmovima na bar micvama ili židovskim vjenčanjima, pojavljuje se na Youtubeu u death metal i pop verzijama.

Pojavljuje se u mnogim pričama iz života redateljičinih „protagonista“, zbog čega, kao i zbog njezine osobne odiseje koju pratimo od Ukrajine do Youtubea, shvaćamo da se Hava Nagila provlači kao lait-motiv kroz život Židova, poznavali oni njezin put ili ne. Na kraju samo ostaje pitanje, je li pjesma još uvijek ono što je nekad bila? Ili se njezina posebnost isprala u svim varijacijama, medijima i „prostorima“ u kojima se pojavila? Jedno je sigurno: kada u svatovima ljudi zamru i počinju se spremati za odlazak, dovoljno je samo zasvirati Hava Nagilu…

zagrebdox dokumentarni katarina starčević Vivan las antipodas hava nagila