VFF8 - Hubert Canaval, redatelj filma "Pod naponom"

Sve je više filmskih autora koji kao subjekt svojih filmova postavljaju ekologiju, održivi razvoj i trenutno civilizacijsko stanje svijesti kada je život na Zemlji u pitanju. Često su okidač za ovakve filmove velike katastrofe koje su često proizvod ljudske ruke. Klik koji je potaknuo redatelja Huberta Canavala bio je razoran tsunami koji je za sobom donio još jednu katastrofu, onu u nuklearnoj elektrani Fukushima.

Hubert Canaval je austrijski redatelj i montažer rođen 1962. godine u Klagenfurtu. Njegova izabrana filmografija obuhvaća naslove: "Kad planina zove" (1996), Doma, daleko od doma (2004), Hvala (2008) i ovaj novi, temom prilično osjetljiv i kontroverzn, "Pod naponom" ( 2014).

Intervju s Hubertom Canavalom zakazali smo na vukovarskoj adi, mirnom i tihom mjestu gdje ljudi uživaju u prirodnom okolišu koji je potpuno okružen jednom od najmoćnijih europskih izvora obnovljive energije - Dunavom.

Nuklearne katastrofe, potencijalni i postojeći ratovi za naftu i plin, klimatske promjene te povećana potrošnja energije: došli smo do važne prekretnice. Nastaviti ovako nije opcija. No kako možemo zadovoljiti energetske izvore bez da uništimo vlastitu egzistenciju. Postoji li čista energija i učinkovita tehnologija? I ako postoji, zašto je ne koristimo?

Ustvari ovo je film koji se striktno drži činjenica koje pokazuju trenutno stanje, a ne tone u neobjašnjive dubine i ne utapa se u često bezglavim teorijama zavjere. Canaval racionalno upravlja vremenom te ga ne troši na metode upravljanja energijom i energentima koji još nisu znanstveno ni istraženi, ali ostavlja dovoljno prostora da gledatelja poduči usporedbama trenutnog globalnog načina upravljanja energijom i nekim lokalnim svijetlim primjerima koji strše kao dokaz da možemo bolje. Puno bolje.

Koliko ste vremenski utrošili na istraživanje teme prije početka snimanja filma?

Na neki način i nisam previše. Prije nego samo uopće došao na ideju ovog filma, režirao sam kazališnu predstavu na temu samoodržive energije. Kolegica koja je sa mnom radila na scenariju za film već je iza sebe imala desetogodišnje istraživanje po čemu je stručnjak u tom znanstvenom polju. Film smo radili tri godine, a za snimanje smo imali samo pedesetak dana. Između svakog segmenta koji smo snimali, radili smo dodatna istraživanja teme.

Zaključak vašeg filma je da bi energiju trebalo decentralizirati, odnosno da bi njenu proizvodnju trebalo usitniti kako bi ustvari bila dostupnija ljudima. Međutim, ljudi uglavnom teško percipiraju da samostalno, bez velikih korporacija, mogu proizvoditi dovoljnu količinu energije za vlastite potrebe. Jednako tako neće biti jednostavno uvjeriti ove velike korporacije da se odreknu trenutnog ekstra profita. Što očekujete? Što mislite kako će se stvari dalje kretati? Hoće li sve ostati na nekoliko zelenih oaza kao što je gradić Morau u Austriji koji se prikazali u filmu ili će se daleko više ljudi osvijestiti?

Trenutno sam ipak malo više optimističan. Ljudi shvaćaju. Na primjeru Moraua moguće je vidjeti da bi samo na uvozu energije za proizvodnju grijanja godišnje morali trošiti oko 12 milijuna eura. Taj novčani iznos ovog trena uz pomoć samoodržive proizvodnje energije ostaje u gradu, ostaje tim ljudima koji žive tamo. I itekako su svjesni činjenice da u svojoj blagajni godišnje imaju 12 milijuna eura više. To je puno novca koji ostaje zajednici koja broji 27.000 stanovnika.

Jeste li prilikom snimanja filma ovako osjetljive teme imali problema sa lokalnim vlastima ili nekim državnim predstavnicima?

Pa nisu nam dozvolili da snimamo. I gotovo svi prizori u filmu koje vidite uglavnom su snimljeni bez dozvole. No kao osobe, odnosno kao filmaše nisu nas zakonski proganjali. U Africi, čim nas vidjeli da postavljamo kameru pojavila bi se policija i raspitivala što radimo nagon čega bi trebali sklopiti opremu i maknuti se. Međutim mi bi se samo preselili na drugu poziciju i snimali. Praktički kao da smo se igrali mačke i miša. No, ono što me jako pogodilo je progon ljudi koji se usude progovoriti o ovom problemu. Svi ljudi koje smo intervjuirali u filmu osjećaju politički i pravni pritisak na svojim leđima. I to na prilično okrutnom nivou. Na žalost, nismo imali dovoljno prostora baš sve poteškoće s kojima se, pored ovih ekoloških, moraju nositi.

Koliko je rad na ovom projektu utjecao na vas osobno, na vaše stavove i razmišljanja?

Prije ovog filma bio sam znatno više optimističan. Zaista sam vjerovao da se ljudska vrsta može razviti u nešto dobro. Ovo je sad za mene postalo vrlo upitno. No, nisam potpuno pesimističan. Ovaj me film istovremeno uvjerio da postoje prilično hrabri ljudi koji su spremni javno progovoriti o problemu kakav on ustvari jeste. Dakle ljudi koji su razmišljanjem čvrsto prizemljeni, znaju samostalno promišljati i žele pokušati svijet učiniti funkcionalnim a održivim.

Kao predavač na Režiji bečkog Univerziteta za glazbu i izvedbene umjetnosti (Universität für Musik und darstellende Kunst Wien) što biste preporučili mladim filmašima?

Jedini način da nešto postignu, ili da se negdje probiju je da neprekidno rade. Ali što god da radili, moraju sami razumjeti ono što pokušavaju pokazati svijetu. Da bi ih drugi razumjeli, moraju prvo razumjeti sami sebe, ono čime se bave i ono što žele proizvesti.

dokumentarni film intervju vukovar film festival interview vff 8 Hubert Canaval nafta plin čista energija