Veliki pečat 7. ZagrebDoxa

Vladimir Perović, dobitnik ovogodišnjeg Velikog pečata u regionalnoj konkurenciji,  nakon subotnje projekcije filma rekao je publici nekoliko riječi o ideji, snimanju i samoj temi filma.

Film niti je historijski niti etnološki, mada negdje ima etnološko polazište. Radi se o tome da je grad Perast negdje u 17. vijeku bio opsjedan od Turaka, i da je dobar strijelac sa zidina Perasta pogodio turskog zapovjednika usred čela, nakon čega su se Turci razbježali. Peraštani od tada svake godine 15. maja u znak sjećanja na taj događaj žrtvuju jednog pijetla –  da ne kažem počaste jednog pijetla time što ga odaberu da bude žrtvovan.

Ja sam za taj običaj znao, ali nisam imao ključ dugo godina kako odraditi film. Onog časa kad sam u jednom trenutku shvatio iz kog ugla mogu da ga sagledam, kako da ga zaokružim, od čega da pođem i do čega da dođem, bukvalno za jednu noć sam napisao scenarij. Sljedećeg dana poslao sam ga producentu s kojim sam već radio, i trećeg dana stigao je odgovor da radimo. Nikad brže nisam dobio nijedan odgovor.

Perspektiva filma –  to je pitanje krvne žrtve?

To je jedna od perspektiva. Nisam htio da odredim samo to. Svakako da se pitanje krvne žrtve u civiliziranom svijetu u Europi u 21. vijeku postavlja kao vrlo aktualno. Ako vas podsjetim da je Katalonija koridu ukinula zakonom prije pola godine, a od te iste koride je zarađivala 430 miliona dolara godišnje, onda mislim da smo na neki način i mi ostali prozvani da promislimo da li je vrijeme krvnih žrtava prošlo, da li moramo tradiciji baš toliko robovati. Ja nisam za razaranje tradicije ni za uništavanje sjećanja, nego sam samo za to da u budućnost idemo malo civiliziranije.

Žena koja veze sukno za pobjednika ima mitološke konotacije. Možete li to malo objasniti?

Da, uvjerio sam se prije mjesec dana kad sam bio u Argentini, gdje je prikazan ovaj film, jedan gledalac koji nije filmaš tako je izanalizirao film da sam ja ostao zapanjen. On se dokopao i tih mitoloških dimenzija. Za one koji ne znaju – i za one koji znaju da posjetim -  u grčkoj, rimskoj i u slovenskoj mitologiji postoje boginje koje se bave našom sudbinom. Tri su; prva od njih jedna pokreće nit života, druga razvlači tu nit, a treća je kida. Ja sam iskoristio ženu koja je integralni dio priče i čitavog tog događanja, koja veze zlatni pokrov, neku vrstu lente. Ono što je bila moja želja je da priču o sudbini unesem i u ovo tkivo. Da napravim parabolu.

Ovo nije priča o pijetlu. Ono što je lokalno u ovoj priči je sudbina; moja, vaša, bilo koga od nas. Koliko je ona predodređena, a koliko mi na nju utičemo.

Kako je bilo raditi sa pijetlovima i kokošima?

Od časa kad sam tako brzo dobio odobrenje za snimanje filma prošlo je tri i pol godine do početka snimanja. Nikako se nije dalo udesiti da među svima onima među kojima smo pustili priču neka kvočka počne da kvoca i da bi htjela da se naliježe. Tek negdje treće godine shvatili smo da postoji praznovjerje među ljudima; ako bi nam dali da slikamo kvočku u tom trenutku za lijeganje jaja, da bi to na neki način moglo da oduzme dio budućeg života iz tih jaja. Ljudi su praznovjerno pokušavali da sakriju od nas čas da ta kvočka prokvoca. Na kraju smo ipak uspjeli da dođemo i do tog trenutka, a onda je sve išlo lakše i brže.

Ja sam namjerno ostavio pet pijetlova ovdje, da u jednom trenutku naslutite – ako slutite da će biti žrtvovan – koji će to biti. A razvoj događaja je bio lovljenje, sreća. Kad lovite dobre trenutke pa ih ulovite ako se dese. Ovdje smo imali tu sreću. Ulovili smo dovoljno tih momenata. U času kad sam primijetio da imam materijala za sve ono pripremno tkivo do časa kad se pojavljuje čovjek kao remetitelj tog sklada, onda smo samo čekali da se desi i sam događaj. Rad sa kokošima nije bio poseban, kokoši nisu bile posebno instruirane, ali su igrale svoje uloge čini mi se dosta zahvalno.

Kako su reagirali iz udruge za prava životinja?

Kad je pravljena premijera u Tivtu, prvo je producentica koja je film tek tada vidjela bila toliko ganuta sudbinom pijetla da dugo nije mogla da kaže svoje riječi. Organizacija za zaštitu životinja bila je spremna da radi demonstracije. Na sreću nisu ih tada napravili, ali ovog će ljeta u okviru Festivala kazališta Mediterana gdje imaju i razne filmske programe, biti organizirana jedna večer sa diskusijom, gdje će biti jedan antropolog, jedan filozof, jedan književnik itd. Pokušati ćemo da aktualiziramo pitanje krvne žrtve i još nekoliko tema, i očekujemo da će tada biti raznih organizacija koje će jasno i glasno iskazati svoj  stav na tu temu. Naravno, to je samo jedan dio ove čitave priče.

zagrebdox Regionalna konkurencija veliki pečat 7. zagrebdox ines ignjačić vladimir perović kokot