Smijeh u Puli

Praktični vodič kroz Beograd, s pjevanjem i plakanjem film je koji će se publici urezati u sjećanje kao lakonotna zabava. No, barem će se urezati. Ostaviti će barem donekle pozitivan dojam na publiku. Ovo naravno ne predstavlja nikakav problem. Problem je što redatelji s ušća Dunava i Save za kvalitetan društveni komentar koriste bilo što i pritom snimaju tako da to izgleda uvjerljivo. Problem je što Hrvatska nema ni jedan takav film u nacionalnoj konkurenciji i čini se da ga neće imati još neko vrijeme. Iako „Praktični vodič...“ nije ono što smo navikli dobivati od srpske komične kinematografije, i dalje je sve ono što bismo htjeli dobiti od naše. I to ne samo komične, nego i ljubavne. Dok naši redatelji kontinuirano pokušavaju produbiti balkansku patetiku, kao da će ispod dna tog korita pronaći nešto revolucionarno i još neviđeno, Srbi gotive najbolje od onoga što balkanska patetika već nudi unutar postavljenih okvira. Praktični vodič kroz Beograd, s pjevanjem i plakanjem publiku vodi kroz četiri različite ljubavne priče. U prvoj će se spojiti mladi, gotovo golobradi, beogradski vozač i francuska šansonjerka ispunjena frustracijama iz privatnog života. Kako su priče različite ali povezane, na ovu će se nadovezati ona o koncertnoj producentici koja noću, u hotelu, fetiš igricama zabavlja američkog diplomata. Sve se nastavlja hotelskom sobaricom koja će njemačkog poslovnjaka turskog porijekla, upoznavanjem s turskom ostavštinom na ovim prostorima, pokušati navesti na grijeh preljuba. Njena prijateljica policajka, doživjet će neugodno iznenađenje na vlastitom vjenčanju za hrvatskog policajca. Priče su zgodno podijeljene zbornim pjevanjem starogradskih pjesama pri čemu narator Beograd predstavlja kao metropolu koja kulturološki pripada zapadu, a u čemu se pak osjeća podosta autoironije, odnosno podsmjeha. U redatelju Bojanu Vuletiću, moći ćemo tražiti i očekivati znatno više, ali i ovo je sasvim dovoljno da vas dobro nasmije.

Prizor iz filma "Praktični vodič kroz Beograd, s pjevanjem i plakanjem"

Gotovo svaki puta kada pogledate neku srpsku komediju, jedno pitanje postaje neizbježno. Je li hrvatskim redateljima smijanje zabranjeno? Smijeh i komedija kao da su za naše stvaratelje nekakav tabu, strani pojam kojem nije mjesto u filmovima. Dobro, nije baš tako. Vlatka Vorkapić je snimila dobar film (ali opet je to film koji predstavlja sraz grada i sela), a i kratki film „Mucica“ - Alde Tardozzija kao jedina svjetla točka omnibusa filma Zagrebačke priče vol. 2 strši kao kakvo neželjeno, ali zbog izuzetne inteligencije nezaobilazno dijete pa ga je dio domaće kritike, kao reda radi, stavio čak iza nekih komornih i nimalo izazovnih dijelova Zagrebačkih priča vol. 2. Na žalost, jedina od dvije hrvatske  dugometražne komedije koje se ove godine pojavila u Puli, neočekivano iskreno, naslovljena je „Zabranjeno smijanje“. Davor Žmegač bi kao jedan iskusniji redatelj morao biti sposoban, a i voljniji, snimiti nešto bolje i smješnije od ovog što je postavio na platno. Možda je zapravo samo stvar pogrešnog formata, jer „Zabranjeno smijanje“ barem po glumi i dalje bolje odgovara daskama nego filmskom platnu (a i TV ekranu). U teatru je ovo vjerojatno puno zahvalnija komedija. Ovako, nit' je pretjerano smiješno, nit' potiče bilo kakvu emociju.

Prizor iz filma "Zabranjeno smijanje"

Dakle, ranije spomenuta beogradska komedija, ovdje u Puli, djeluje kao kakav đak odlikaš, kojeg je nastavnik pozvao pred razrednu ploču da ukaže na pozitivan primjer filmske umješnosti i znanja. „Zabranjeno smijanje“¨u ovom je slučaju onaj nemarni đak koji će, nakon što nastava završi, ostati pred pločom na koju će potom 150 puta morati napisati „smijanje je dozvoljeno, smijeh nije grijeh, smijeh je dobar za zdravlje“. Da je trud koji je uložen u promociju, usmjeren u samu realizaciju filma, a i scenarija, publika bi se imala čemu nasmijati. Ovako će taj smijeh morati potražiti negdje drugdje. Vjerojatno, barem djelomično, u sličicama filma "Sonja i bik" Vlatke Vorkapić. Stalno jamranje da novaca za nešto bolje nije bilo, danas više nema nikakvog temelja. Tehnologije su, istina, postale kompleksnije ali financijski pristupačnije. Potpuno nepoštivanje publike, gotovo pa lijenost da se snimi nešto bolje i više. Hrvatska snima premalo filmova da je bilo kakvo umjetničko osrednjaštvo nedopustivo. Tako mala kinematografija morala bi od 11 snimljenih filmova u godini imati više od dva vrhunska filmska ostvarenja.

Prizor iz filma "Sonja i bik"

Inače, prema najnovijem poretku glasova publike, vrh je čvrsto zauzeo film "Halimin put" -  Arsena A. Ostojića, na drugom mjestu je prošlogodišnja regionalna koprodukcija Srđana Dragojevića - "Parada", dok je na trećem mjestu film Vlatke Vorkapić  - "Sonja i bik".

festival Mladen Šagovac pula film festival pff pula zagrebačke priče Sonja i bik Zabranjeno smijanje mucica zagrebačke priče vol 2