Razgovor s Arsenom Oremovićem, redateljem najboljeg dokumentarca 7. Vukovar film festivala

"Brak sa švicarcem", kreditom u švicarskim francima koji je opustošio i novčanike i živote brojnih Hrvata, je dug kao vječnost i vrlo bolan, no onaj istoimenog dokumentarnog filma, redateljskog i scenarističkog prvijenca istaknutog filmskog kritičara i kolumnista Arsena Oremovića, s filmskim festivalima cvjeta, a 'palcem gore' ocjenjuju ga i publika i struka. Naime, nakon netom završenog Sarajevskog filmskog festivala, gdje mu je dodijeljena nagrada za ljudska prava, na sedmom Vukovar film festivalu odnio je nagradu za najbolji dokumentarni film u međunarodnoj konkurenciji od 15 filmova. Od velike je važnosti da njegov bogat i uspješan festivalski život kontinuirano 'pokazuje prstom' u anomalije našeg društva kojim gospodari krupni kapital i istodobno apelira na organiziraniju i aktivniju borbu protiv istog.

Da bi bio još korak bliže širem auditoriju, sredinom rujna, najvjerojatnije 16. u večernjem terminu, HRT upravo njime otvara svoju jesensku shemu dokumentarnog programa.

Vaš nesretni "brak sa Švicarcem",  bio je motivacijski okidač za vaš prvi dokumentarni film? Jedno autopersonalno obračunavanje s aktualno-gorućim problemom, 'omčom oko vrata' velikog broja hrvatskih građana…

Da, ali ne nužno jer sam se već dulje vrijeme namjeravao prebaciti iz uloge aktivno-pasivnog promatrača, odnosno filmskog kritičara i kolumnista, u aktivnog tvorca, dakle nekoga tko film stvara. Najprije sam imao jedan-dva druga filmska projekta u planu, koje sam prijavio na službene natječaje HAVC-a, kao i scenarij za natječaj Zagrebačkih priča, no kako to nije bilo uspješno, jednom sam se prilikom zatekao u poduljem razgovoru s producentom Ivanom Maločom koji ima isti taj problem, pa smo jednostavno odlučili napraviti dokumentarac o toj temi, ponajprije zato jer smo uvidjeli da se u široj javnosti nedovoljno zna o tom cijelom slučaju, kao i da oni koji raspolažu određenim informacijama, gaje nekakve predrasude. Što se financija tiče, krenuli smo od nule. Maloča mi je ponudio svoje producentske resurse, a ja pak svoje vrijeme i znanje. Imao sam potrebu o toj temi progovoriti filmskim jezikom, staviti je u taj koncept, a znao sam da je to moguće jer je bilo i poprilično arhivskih materijala i izjava političara, tadašnje oporbene struje, a današnje vladajuće garniture, gdje je bjelodano da govore jedno, a rade drugo, odnosno da ne rade ništa. S druge strane, nakon snimanja filma, i vrlo pozitivnih reakcija i publike i kritike nakon premijere, kao i medijskih odjeka, te samim time izazivanja šireg društvenog interesa, kada je zapravo postalo očito da se s tim filmom nešto događa, tada su se zauzeli i nadležni te nam za film osigurali izvjesna financijska sredstva s kojima se polako vraća uloženo. 

Kako je bilo 'kritičarsko pero' zamijeniti filmskom kamerom? Pokazali ste se poprilično suverenima u svim točkama filmskog zanata.. Jeste li u svemu bili 'one man show'?

Meni je to sve bilo prirodno jer sam ipak dugi niz godina u ovom poslu, i već sam kao tinejdžer imao neke filmske pokušaje, a odavno sam se i kao novinar susreo i s kamerom i snimanjima, jer sam još sredinom 90-ih aktivno radio autorske priloge za televiziju po raznim emisijama, tako da mi je zanatski dio posla bio potpuno jasan, pa je slijedom toga taj dio išao lagano. Također, u nekoj autorskoj viziji znao sam točno što želim i nisam sumnjao u sebe, što je bilo od velike pomoći.  Iako je scenarij unaprijed osmišljen, kako ovo nije igrani film gdje snimanje točno i precizno samo teče prema zadanom, tj. napisanom,  u dokumentarcu je drukčije, jer nema takve kontrole, nego te događaji navode. Pritom je važno biti koncentriran i otvoren i pratiti pomno što se događa. I naravno, faktor sreće je tu uključen. Primjerice, jedan dobar takav primjer je, kad smo završili snimanje razgovora s Jadrankom Kosor, zatekli smo na Trgu slučajno prosvjede policije, što me nagnalo da i to 'ad hoc' snimimo, a nismo unaprijed mogli na to računati. Kasnije sam onda razmatrao kako bi se to ponajbolje moglo uklopiti u ostali snimljeni materijal da bi na koncu upravo taj dio savršeno poslužio u posljednjoj sekvenci filma.   

Arsen Oremović, foto: Dario Njavro

Vaš stav vrlo jasno i subjektivno pulsira u filmu, odnosno otvoreno ste zauzeli stranu, u ovom slučaju žrtava dužničkog ropstva zbog kredita u švicarskim francima?

Da, od prvog trena to mi je i bila namjera i želio sam da se proteže kroz cijeli film. Nipošto nije bio plan da je ovo film u kojem ja iznosim samo činjenice, pa u konačnici ostavljam gledateljima slobodan prostor da sami zaključe što je istina i kome će se prikloniti. Ovo je ipak dokumentarizam pa takav stav pogoduje i svojevrsnom odmaku od uobičajene reportaže. 

Izražena je 'unutarnja dinamika', i narativna i stilska, pa se film gleda kao da je igrani… Odudara i od klasične domaće dox-produkcije i na tragu je popularnih američkih dokumentaraca Michaela Moorea..

To mi je jako drago jer naravno da sam želio da film bude zanimljiv, a ne dosadan. Čuo sam nekoliko komentara, kao i od direktora Vukovar film festivala, koji je želio baciti samo oko i odgledati prvih par minuta filma, a kasnije drugom prilikom cijeli film, a onda kad ga je započeo gledati, zajedno sa mnom, ostali smo do kraja i pripomenuo je pritom da mu se čini kao da traje 20-ak minuta, a ne gotovo cijeli sat, da vrijeme jednostavno prođe i film je gotov.  Prije svega, kad sam slagao sve u glavi, a kasnije i konkretno, shvatio sam da je fokus na dijalozima i da ovdje jezik izgovorenog ima jaču snagu od jezika slika. Jer, zapravo, snimio sam podosta i materijala za vizualizaciju, i stilizaciju, no kad bih bilo što umetnuo dodatno, jednostavno mi je kvarilo snagu pripovjedača pa sam odustao od tog koncepta jer je bilo nepotrebno na silu intervenirati. Ipak, formu sam uredio još ponekim detaljima, primjerice, sa 10 poglavlja. Također, prva je verzija bila znatno dulja, oko 75 minuta, pa smo je kratili, jer sam zaključio da je dovoljno, tj. optimalno. 

Jedan od tih detalja je i agresivnija glazba koja je u sinergiji s buntovničkim stavom cijelog filma, kao i stilizirani 'intermezzo kadrovi', poput arhivskih odsječaka. Iskoristili ste i pjesme svog benda 'Mračni predmet želja'?

Da, jer glazba je dio mene. Jednom sam u razgovoru s redateljem Veljkom Bulajićem došao na tu temu i zapamtio sam da mi je rekao da je montaža filma unutrašnji ritam pripovjedača, drugim riječima redatelja i ako se taj ritam ne poklapa kasnije s vizijom montažera, može doći do problema. Zato sam cijelo vrijeme sjedio s montažerom i radili smo zajedno da usuglasimo taj ritam. Kako nisam imao budžet, razmišljao sam o glazbi i zaključio da bih mogao uzeti pjesme od našeg benda "Mračni predmet želja" jer ih ionako dosad nismo previše iskoristili, a odgovaraju ovdje svojim senzibilitetom. Kad se uzima druga glazba, uvijek se nameće problem autorskih prava, ali uzeo sam ipak, i otkupio nekoliko pjesama i na kraju, za ono što je nedostajalo, morao sam se nekako snaći pa sam otišao Mateju Meštroviću i zamolio ga da mi da neku svoju glazbu iz restlova da je pokušam uklopiti gdje se može. No, kad je vidio film, proveo je besanu noć, jer je dobio inspiraciju i na koncu napravio originalne glazbene sekvence koje su mi bile potrebne. Pazio sam da glazba ne bude prenaglašena, jer to inače ne preferiram u filmskom izričaju, i da opravda svoju funkcionalnost. Zato se tek pojavljuje oko 20-te minute. Iako ima i klasični dio, Vivaldijev, rokerski je prevladao jer je i meni prirodniji, i progovara buntovnički, kao i ovaj film. Uvijek imate mnogo mogućnosti, i sve može završiti posloženo ovako ili onako, tu je vaša odgovornost i odluka, kako ćete iskombinirati.

U braku sa švicarcem: Trailer 

I banke i političari su se oglušili na poziv za sudjelovanje u filmu, školski primjer kukavičluka i 'nas se to ne tiče' politike. Oštro je to u filmu sažela književnica Vedrana Rudan rekavši da se država ne bori za nas, već protiv nas. Jedina je iznimka Jadranka Kosor čija je potvrda 'da su banke jače od politike' jedan od highlighta filma?

Da, obratio sam se mnogima, naravno u službi onoga što ovaj dokumentarac je i ono o čemu on govori. Očekivao sam da nas banke neće dočekati raširenih ruku te da će posebice HNB 'zakračunati vrata', kao i tadašnji (Željko Rohatinski) i sadašnji njen guverner (Boris Vujčić), jer je to zapravo jedina institucija koja je odgovorna što nije zaštitila svoje građane u vezi kredita u švicarskim francima, već je naprotiv pogodovala tomu. S druge strane, iznenadio sam se da se na naš poziv oglušila sadašnja vlast, te da se nitko od nadležnih nije želio očitovati o toj temi niti javno istupiti sa svojim stavom.


Da, priznanje Jadranke Kosor ima veliku težinu, jer lako je nama i drugima o nečemu govoriti, nešto pretpostavljati ili pak misliti, ali sasvim drukčije svjetlo baca izjava jedne od najmoćnijih i najvažnijih osoba u politici tada, iako je ona možda sad izgubila tu relevantnost, no tada je bila na vrhu piramide  vladajuće strukture. Ne sjećam se da je u našoj novijoj povijesti bilo tako otvorenih priznanja, javno zabilježenih, snimljenih. Čini mi se da je ona bila sasvim iskrena, postupila je ljudski, iako neki predbacuju da nije imala dovoljno snage boriti se s tim, i da je ona u tome individualan, zaseban primjer. No, ne vidim de je netko drugi od političara nešto konkretno poduzeo?

Ovakav aktivističko-angažirani film svakako je 'alarm za uzbunu' kad je nešto trulo u 'državi Hrvatskoj', no u kolikoj mjeri može senzibilizirati širu javnost i nadležni državnički aparat za preokret situacije?

Čini mi se po reakcijama da može sigurno, jer primjerice bilo je zgodno, da mi je prišao Vinko Brešan nakon odgledanog filma i rekao da on nema kredit u švicarskim francima, ali da bi bilo dobro da se ljudi okupe na Trgu i da bi on svakako sudjelovao, iako nije izravno pogođen tim problemom. To mi je mnogo značilo jer sam dobio dojam da sam uspio priču filmski ispričati na način da potakne gledatelja, što se naravno i očekuje od angažiranog dokumentarca. I film i mediji imaju nedvojbeno tu moć da utječu na mase, iako smatram da je ta moć ograničena, ali znate kako se kaže, kamen po kamen, zrno po zrno - pogača…  U najmanju ruku, možda će ljudima biti poticaj da malo više misle na sebe i drugi put opreznije pristupaju kreditima, ugovorima, da se zaštite, bolje raspitaju, a u najboljem slučaju možda ovaj film može biti i okidač danas-sutra, poglavito ako druga presuda donese neki dramatičniji ishod u korist kreditnih zaduženika , za veće i masovnije i organiziranije prosvjede i borbu za svoja prava, možda nekim drugim sredstvima. Stoga sam i s protagonistima na kraju razgovora autorski intervenirao, pokušao sam im u potrazi za rješenjem, dati i neki podstrek da bi možda mogli ići u tom smjeru i braniti se dalje. 

Prizor iz filma "U braku sa švicarcem"

Sa Sarajevskog filmskog festivala vratili ste se s posebnom nagradom za ljudska prava, koju paradoksalno, ove godine kao sponzor financira upravo Švicarska..

Da, tako se dogodilo. Naravno, ondje su bili predstavnici te države, odnosno kulturni ataše i neki dužnosnici koji su se vjerojatno iz kataloga ili preko interneta informirali o mom filmu pa su znali kojom se tematikom bavi i na koji su način oni time pogođeni. Zato mi je u jednom trenutku njihov ataše prišao i ispričao se te napomenuo kako oni za to nisu krivi, na što sam mu potvrdio da je u pravu.

Da ste sad 's druge strane stola', u ulozi kazališnog kritičara, biste li mogli ocijeniti svoj film?

Teško je u takvoj situaciji biti objektivan, no više bih ga hvalio nego kudio. No, kako sam i sad kao autor svjestan nekih mana koje bih možda popravio ili odradio drukčije, no u procesu retrospekcije prirodno je da razmišljate je li nešto moglo biti bolje.  

festival intervju vff vukovar film festival arsen oremović interview razgovor Iva Cikojević u braku sa švicarcem