Pula iz Barbinog pera

Galerija fotografija

Teško je osmisliti uvodnik za tekst koji nema potrebe za najavljivanjem jer već prvom rečenicom odaje da u narednim paragrafima slijedi "guilty pleasure" iskustvo. Barba je meštar od riječi kakvoga da nema, valjalo bi ga izmisliti. I ovo najiskrenije tvrdim. Kad sam uredniku predložio da ga zbog posebnosti ovogodišnje Pule izvadimo iz škrinje u kojoj skrivamo specijalne efekte portala Moj-film.hr, računao sam s time da bi njegovo pero moglo dati onaj "edge" i dodatnu težinu događanjima koja je pratio na 61. Pulskom filmskom festivalu a našim izvještajima dodanu produkcijsku vrijednost.

- M.Š.

 "Čekaj, a imaju li filmovi engleski titl?" - pita me frend i srkne pivo. Ne da mi se vodit curu na to ako nema i nastavlja gurati plastičnu stolicu u smjeru zapada kako bi ulovio još malo sunca.

"Nemam pojma, valjda imaju. Pula je međunarodni festival, zar ne? Ljeto je, turisti oko nas, tko uopće priča hrvatski. Prevodi joj simultano." - odgovaram s ručnikom oko vrata.

Već sam živčan što se svi rastežu i nabadaju u koliko je točno sati otvaranjenje? Hoće li vatromet biti prije ili poslije devet? A o čemu se radi u filmu koji će otvoriti Pulu? Bio sam potpuno ravnodušan prema pitanjima iznad svoje glave. Imao sam gotovo patriotsku dužnost pojaviti se u Areni, koračati u vojsci hodočasnika i udisati miris palminog ulja. A kad je Radojka Šverko zapjevala Lijepu našu i svi su se ustali na noge, kroz glavu mi je protutnjala misao kako uvijek, ali baš uvijek, sjednem iza neke žene koja je veća i od mojih pristojnih 185 cm. Umišljam si da sam velik čovjek.

Dugo se najavljivala ova Pula. Neka nova Pula. Kažu ljudi, došlo je vrijeme promjena. U vikendu otvaranja nacionalnog programa 61. Pula Film Festivala jedina novost je što se o novostima pričalo na sve strane. Napeo sam uši i širom otvorio oči jer sam želio znati što me očekuje.

Nešto novo u Puli

Dan uoči otvaranja festivala skupili smo se u galeriji Makina, negdje malo iza Foruma, na izložbi fotografija trojice filmskih djelatnika koji su bilježili momente s različitih filmskih setova. Naletio sam tamo na HRT-ovu ekipu koja je snimala popularne Pulske Kronike. Voditeljica, kojoj nikako ne mogu zapamtiti ime, a pamtim je iz tih Pulskih kronika,  izgleda kao morska sirena na suhom i ima onaj glas koje ne možete čuti jer jednostavno ne dopire do vas. Tiha i dosadna.

Uz sva nastojanja da prisluškujem reportažu, u fazi snimanja Kronika, našao sam se u zrakopraznom prostoru. Izložba je bila daleko zanimljivija i podsjetila je na neke filmove koji su u Puli igrali prije određenog broja godina. Zoran Mikinčić-Budin, Hassan Abdelghani, Nikola Predović su ti filmski fotografi, a njihova izložba Foto moment se može pogledati do 15. kolovoza u galeriji Makina. Čisto neka vam je za informaciju.

Kaže mi novopečena stanovnica Pule da je ovo najbolji party od kada živi u gradu. Svi pričaju engleski, druže se pred galerijom, stoički podnose vrućinu (i onu od alkohola), a organizatori su toliko gostoljubivi da su za trudnu glumicu Dijanu Vidušin organizirali stolicu. Susrećem Dražena Ilinčića i pogađam kako će on biti nešto novo u Puli. Naime, Ilinčić je vodio ceremoniju otvaranja i zabavljao publiku svojevrsnim autoironičnim komentarima. Koliko god da su Ilinčićeve dosjetke nekima bile smiješne ili ne, ne može mu se oduzeti da je izmamio gromoglasni smijeh objasnivši u rečenici i pol stanje u kulturi. Obzirom da je kultura iz proračuna financirana s nekih nula zarez nešto, Ilinčićeva opaska kako sada možemo mirne duše reći da nitko ne šljivi kulturu ni pola posto govori o tome što je sve novo ove godine u Puli.

Tranzicija festivala u tranzicijskom društvu

Pokušao sam voditi bilješke i taksativno nabrojiti sve promjene koje bismo trebali očekivati na 61. Puli: međunarodne zvijezde, strane i domaće filmove A produkcije, okrugle stolove, radionice, lude provode, medije iz različitih zemalja, gužvu po gradu, hrpu novaca koje će se unovčiti u gradskoj blagajani i filmove pod zvijezdama. Čini mi se da je produkcija 61. Pula Film Festivala tako nešto i zamislila, ali po prvim zapažanjima tome nije do kraja bilo tako. Cilj je, kažu veliki ljudi, pozicionirati Pulu na festivalskoj mapi i vratiti Puli ono što je nekoć imala. Naravno, u novom suvremenom izdanju.

Puli se prije svega vesele filmaši i domaći narod i širenje Pule na međunarodni karakter po meni nema neki dublji smisao. Regionalni, da. Ali to je sasvim druga priča, odnosno drukčija strategija. Za tako nešto filmovi trebaju biti daleko suvremeniji ("Zagreb Cappuccino" Vanje Sviličić je temom dobar primjer), promocija mora biti multimedijalna i svjetska, a publika nabrijanija. Evo primjera s otvaranja: Film "Happy Endings" Darka Šuvka, imao je dobru priliku. Priča je to koja duboko ulazi u pore tranzicijskog hrvatskog društva u kojem se protagonisti na potpuno sulud način nose s posljedicama rata, lihvarenja i društvenog parazitizma, te socijalne neosjetljivosti. Film nije ni komedija, a ni teška drama. Glavna junakinja (simpatična i vrlo dobra glumica Areta Ćurković) kao da se nalazi u dva različita filma. Prvom, i onom dužem, koji priča o salonu za masažu koji junakinja otvara kao izlaz iz financijske krize, i drugi, onaj kraći, u kojemu je u pozadini pljačka banke. Međutim, debelo nedostaje redateljev obračun s općim lihvaranjem i od strane banaka i od strane sitnih kamatara. U protivnom izgleda kao da se priča odvija negdje drugdje.

Sudbonosno DA!

Kad sam već kod novca, najbolji posao je napravio Hrvoje Hribar. Glava i brada HAVC-a može se smatrati apsolutnim pobjednikom Pule, ali i ne samo Pule, već i šire. Prvo, u konkurenciji je bilo osam (8) dugometražnih filmova što pokazuje da se u zadnjih godinu dana ipak barem nešto radilo. Drugo i daleko važnije je to što sam u razgovoru s filmašima, animatorima i dokumentaristima kontinuirano čuo jednu te istu izjavu: "Prijavit ću film na HAVC!" Ta izjava nije loto kombinacija jer je umjetnici izjavljuju gotovo sa sudbonosnim DA i odlučno, duboko vjerujući da će svaki projekt proći selekciju HAVC-a i biti napravljen čim bude napravljen prvi sinposis. Nisam do kraja u toj priči, no priznajem da je njihov entuzijazam bio na vrhuncu i da sve počiva na dobroj ideji. Hribarov potez okrupnjavanja oko HAVC-a je nešto što umjetnicima treba da se osjećaju sigurno u vlastitom dvorištu, da ih se brže i jednostavnije razumije i da se na koncu pruži prilika onima koji žele realizirati svoj projekt.

Koliko je Hribar "moćan" vidjelo se u najavnom filmu "Žir po Žir" u večeri otvaranja. Iza tog djelca stoji Ivan-Goran Vitez koji je pokušao potvrditi da je format pučkog humora stvar koja prolazi sama po sebi, no osim pokojih fora o žiriju Pulskog festivala nismo vidjeli ništa novo.  Možda je zabavno vidjeti Nenada Polimca u trenirci, ali stereotipne poruke koje film propagira (bilo o Dalmatincima, Bosancima, ženama ili slavnima) potpuno su jednodimenzionalne i površne.

Deja Vu

U svojim bilješkama (osim radionica i okruglih stolova, i filmova pod zvijezdama) nisam stavio puno kvačica viđeno. Uglavnom je pisalo "već viđeno". Čak je i domjenak u Domu hrvatskih branitelja (jedna od ljepših zgrada u Puli) nalikovao rođendanskoj proslavi lokalnog intelektualca koji mrzi proslave, nego zabavi filmaša.

U razgovoru s našim talentiranim  glumcem Ozrenom Grabarićem brzo smo s teme filma prešli na temu kazališta. Izgleda da svi ljeto nekako više doživljavamo primjerenim kazalištu na otvorenom, a manje za fimske projekcije. Pula je po godištu bliska Dubrovačkim ljetnim igrama, pa iako različitog habitusa u nekim stvarima valjalo bi kopirati koncepte ljetnog kazališta. No, to nikako nije izgovor da se Pula ne pozicionira kao prvoklasna smotra domaćeg filma. I dalje mislim da treba biti isključivo domaći festival. Nećemo se onda pitati a što je to novoga u Puli i tko će je sve posjetiti, čekati na aerodromu zvijezde koje lete preko Pule. Dok gledamo filmove pod zvijezdama trebali bismo ostati realni da hodamo po zemlji i na licu mjesta biti zadovoljni sa sobom jer u Areni imamo što prikazati. I to već tako šezdest i prvi put za redom. Možda se sa mnom nećete složiti ali Puli treba politika. Ne treba se sramiti da politika i kultura ide zajedno. Samo je pitanje kako biti ponasan na vlastitu kulturu ako nismo ponosni na nacionalnu politiku. U protivnom se nagrade dijele reda radi.

Dalibor Jakus - Barba

Dalibor Jakus - Barba, slobodni je pisac, autor popularnog bloga "Drugi par gaća" i kreator modnih dodataka "Barba". Kada nije u svojoj uhodanoj funkciji pisca i dizajnera, pretvara se u nemilosrdni stroj za literarno desetkovanje svih koji mu stanu na put. On je Kurosawin Yojimbo kojega svaka od suprotstavljenih frakcija želi na svojoj strani.

pula film festival havc Hrvoje Hribar vanja sviličić Zagreb Cappuccino Happy Endings dalibor jakus barba anidox dražen ilinčić