Nakon Motovuna...

Autor: Mladen Šagovac

12. izdanje Motovun Film Festivala bi se po mnogočemu moglo nazvati prekretnim. Jedan od idejnih začetnika i dugogodišnji umjetnički direktor festivala glasoviti redatelj Rajko Grlić otišao je u mirovinu i sada je, službeno, umjetnički direktor Motovun Film Festivala u mirovini.

Nakon najtežeg iskušenja koje može zadesiti neki festival, onog financijskog od prošle godine, ove godine Motovun je pretrpio još jedno iskušenje, osjetan pad publike uzrokovan nenaklonjenim vremenskim (ne)prilikama. Uvedena je nagrada Bauer koja bi, ako joj se pridoda dovoljno pažnje, mogla prerasti u nešto puno veće. Naime, ove godine je odlučeno regionalno sjedinjavanje lutrija nekolicine zemalja bivše Jugoslavije a ubrzo potom i željeznica. Možda je vrijeme da se počne ozbiljnije raditi na sjedinjavanju regionalnih kinematografija, barem kada su nagrade u pitanju. Time bi protok filmova iz susjedstva bio brži i ne bi ih gledali zakašnjelo kao da dolaze s druge strane oceana. Čak je i sam direktor Motovuna u nekoliko navrata dao naglasiti da je upravo to prvenstveni cilj nagrade Bauer, da bi filmaši iz susjednih zemalja lakše pronalazili distributere u Hrvatskoj.

Motovun je „možda“ ove godine otkrio još jednu komponentu koja ne odlikuje ni jedan festival u regiji. Naime, premijerno je na velikom platnu prikazan Sveti gral i Monty Python dok je zvanična premijera Brianov život zbog lošeg vremena odgođena za „Motovun u Zagrebu“.

Kiša nekad i sad

Prvi Motovun obilježen je kišom pa je svejedno preživio još punih 12. godina. Ako je tadašnja kiša pokazala kao dobar znak, onda će ova oluja koja je MFF zadesila ove godine ponijeti festival još narednih pedeset godina. Nadajmo se da će tako biti.

Motovun je konstantno 12. godina rastao i od malog festivala prerastao u najveći mali festival u regiji. Unatoč paralelnom terminu održavanja sa sarajevskim filmskim festivalom, Motovun je privukao puno medijske pozornosti a i uspio privući ne previše ali baš onoliko koliko je potrebno jakih filmskih imena da se neki festival smatra mjerodavnim.

No, rast festivala doveo je i do toga da se organizacija festivala ipak malo odmakne od intimnog pristupa publici što i nije baš na hvalu organizatorima. Možda ova kiša malo spere takav odmak, pa ubuduće Motovun ipak posveti više pažnje onima zbog kojih bi festivali u konačnici i trebali postojati. Motovun jest bio takav festival, publika i filmaši izmiješani bez prezrivih pogleda, bez prezrivog držanja. No, kao što već spomenuh, Motovun je u ovih 12. godina zaista narastao.

Umjetnički direktor festivala u mirovini

Nikada nisu navedeni razlozi zašto je Rajko Grlić odlučio više ne biti aktivni umjetnički direktor festivala. No kada je već odlučeno tako, moglo se navesti nekakve razloge ili ono barem nekoga makar fiktivno nasloviti umjetničkim direktorom. Ovako, Grlićeva pasivna aktivnost vezana uz festival ostavlja prostora bapskim pričama na koje je trošenje vremena, u suštini jalov posao pa ih nećemo ni spominjati.

Rajko Grlić je Motovunu dao ono najbitnije, dušu. Možda je jednostavno došlo vrijeme za to, mali umjetnički odmak, intermezzo.

Bauer

Više se ne nagrađuje „od A do A“, odnosno od Austrije do Albanije već ipak malo smislenije i primjerenije „Od Vardara pa do Triglava“. Odnosno, uvedena je nagrada Bauer kojoj je cilj odmjeriti filmske umjetničke snage na području zemalja bivše Jugoslavije. Odlična metamorfoza unutar ovog festivala koja bi mogla iznjedriti „velike stvari“. Kada svaku od kinematografija tih zemalja promatramo zasebno nisu baš nešto umjetnički impresivne. No, kada ih se stavi na jedan veliki kup, tu se već ima štogod za pogledati a i odmjeriti. Kada bi Bauer postao prestižna regionalna nagrada, tada bi Motovun dobio sasvim novu boju. Tada bi ugrabio ono što je svojedobno Pula olako odbacila a nikada ponovno prigrlila. Kardinalna greška. Time bi Motovun prigrabio regionalni primat koji bi teško koji festival mogao preoteti upravo zbog „boemskog“ izgleda samog Motovun Film Festivala koji već godinama pokazuje da je umjetnost prvenstveno namijenjena publici a ne filmašima.

Prvi Bauer, s gledateljske strane ograde otišao je pravom filmu. „Crnci“ Gorana Devića i Zvonimira Jurića je idealan film za takvu nagradu.  Šteta je tek, što su filmovi u konkurenciji za nagradu Bauer prikazivani u dnevnom programu.

Iako je festival obilovao debitantskim filmovima, danas je teško o Motovunu govoriti kao o festivalu filmova proizašlih isključivo iz malih nezavisnih produkcija. Zapravo već samim uvrštavanjem izvjesnih naslova u konkurenciju za Propeler Motovuna, festival se odrekao takvog statusa. No, kako sam već to ranije primijetio Motovun Film Festival je narastao u zadnjih dvanaest godina. Danas je nezavisnom produkcijom vjerojatno teško utažiti apetite publike koja je sve zahtjevnija a takvom se pokazala i ove godine.

Premda je vrsni filmski kritičar, Jurica Pavličić nije uspio pogoditi sve želje publike. Međutim, u potpunosti je pogodio znatiželju.

Srpski film

23? 24? Ima li tko 24? 25? 26? – glasno je izvikivala brojeve festivalska volonterka kroz prozorčić kabine za prodaju ulaznica dok je gomila od šezdesetak nadobudnika s iščekivanjem čekala da prođe kompletan niz brojeva rezervacija za najpoželjniju projekciju Motovuna.

Jedan prolaznik prilazi nekom paru i upita ih – Čekate karte za Srpski film? – Daaa! – a neopisivim uzbuđenjem uzvraća djevojka a mladić automatski dodaje – Sumnjam da ćemo uspjeti oboje ali vridi pokušati. Čuja san da je ubitačan. Na to im prolaznik s blagim smiješkom na licu daje svoju kartu i odgovara – Ja ću se već nekako snaći. – te odlazi dalje prema vrhu Motovuna.

Kojih dvadesetak minuta kasnije, pred sam početak projekcije najtraženije projekcije ovogodišnjeg festivala bilo je više ljudi nego na glavnoj motovunskoj ulici. Toliko se o njemu pričalo, toliko šuškalo, toliko nagađalo. Svi su bili poneseni imenima glavnog glumačkog dvojca i mjesecima se naslađivali nad jedina dva dostupna trailera ovog filma.

- Srđan Todorović i Sergej Trifunović? To mora da je opaki film! Ne kužim te amere šta im ima smetati malo krvi?! – svojedobno je na jednom forumu napisao neki nadobudnik.

Nećemo sada dodatno trošiti vrijeme na opis filma jer već imamo recenziju a koliko je objektivna ili neobjektivna, prosuditi ćete sami ili će to pokazati vrijeme.

Neki, koliko ih je god gonila želja da se što više naguraju pred ulaz u kino kako bi odabrali što bolje sjedalo da pogledaju ovaj film iz što bolje i kvalitetnije perspektive, toliko su brzo izašli čim se već u natruhama pred njihovim očima počelo odvijati „umjetničko“ ludilo i bijes.

Nekih sat i četrdesetak minuta kasnije, nakon finalne scene filma dio publike je kao da im je netko ulio kap koja preliva čašu  uzviknuo – A daaaj! Ovo je previše!

Srpski film apsolutno je bio najtraženiji film na ovom festivalu, ironično, i jedini koji uopće nije dobio pljesak. Na kraju, ljudi su gotovo šutke a opet žurno izlazili iz kina Barbacan, kao da im je maločas netko bez nekakvog posebnog razloga, onako u prolazu odvalio neugodan šamar koji žele što prije zaboraviti na nekom drugom mjestu.

Na nekom drugom mjestu

Točnije, u kinu Trg užurbano su tekle iznenadne pripreme za poklon projekciju koja je trebala poslužiti kao neko sredstvo za smirenje i ozbiljnu filmsku publiku podsjetiti da na Motovunu ima i kvalitetnih filmova. Neka ostane među nama, Grlićev višestruko slavodobitnički film kao da je imao zadatak „potkupiti“ eventualno uvrijeđenu publiku ranijim filmom. Međutim, malo kome je nakon Srpskog filma bilo do ikakvog filma. Makar posrijedi bio i film „dobrog duha Motovuna“. Možda zažalim zbog napisanog, ali taj film je trebalo staviti umjesto nekih drugih projekcija ili ga je barem trebalo najavljivati kao „projekciju iznenađenja“ .

Na nekom drugom mjestu su vjerojatno skončale i čuvene Motovunske filmske radionice. Ne znam iz kog razloga ih nema. Međutim, one su dugo vremena bile prvenstveni razlog brojnih entuzijasta koji su pohodili istarsko „brdo filmova“.

Švedski stol i Pulski sajam knjige

Šveđani prave opake filmove. To je još jednom dokazala posjećenost motovunskog kina Trg u trenutku kada se prikazivao švedski film Muškarci koji mrze žene, rađen prema istoimenom romanu trilogije koja je prodana u više od dvadeset milijuna primjeraka. To se osjetilo po oduševljenim reakcijama publike, to se odisalo u upornosti publike da pogleda taj film do kraja unatoč urnebesno niskoj temperaturi zraka za ovo doba godine.

Premda predvidive radnje, odlično režiran politički triler Nielsa Ardena Opleva motovunskoj publici je pružio što dio filmova tih dana nije. Osjećaj da gledaju pravi film.

The meaning of 12. Motovun Film Festival

Glavni adut ovogodišnjeg Motovun Film Festivala bio je bivši član legendarne komičarske skupine Monty Python, Terry Jones. Koliko se tražila sjedalica više za gledanje Srpskog filma, toliko se tražila sjedalica ili makar mjesto za stajanje više za razgovor sa simpatičnim i skromnim profesorom engleske književnosti.

Upravo je to ono u čemu bi trebala biti najveća draž Motovuna, blizina filmskih umjetnika i publike. Terry Jones kao da je bio gladan interakcije sa okupljenima pa je unatoč vidljivoj nelagodi izazvanoj kapima istarske kiše strpljivo čekao još pitanja ljudi koji su bili previše uzbuđeni da bi išta pitali.

Terry Jones u jednom trenutku kao da je bio svetačka ikona na čiji su izlazak čekali brojni hodočasnici iz svih krajeva regije (u autobusu sam prepoznao dvoje talijana koji su s neviđenim ushitom prepričavali upravo proživljeno prosvjetljenje kroz izravnu komunikaciju sa kulturološkom ikonom).

Strpljivo sam čekao da svi izredaju svoja pitanja i kada su preostala još dva, više nisam izdržao. Postavio sam pitanje na koje su svi čekali odgovor ali im je bilo neugodno ili glupo pitati. Vjerojatno jer mu je to pitanje postavljeno već tisuću puta, na već tisuće različitih mjesta do kojih je došla čarolija humora Monty Pythona. Na trenutak svi su ostali zatečeni da je itko uopće postavio tako banalno pitanje, međutim Terry je kroz smijeh ali kontrolirano odgovorio – Znam odgovor ali vam ga neću reći. Ja znam…

A što nam je još Terry Jones otkrio tog oblačnog podneva na motovunskom brdu filmova pročitajte na našem portalu narednih dana.

12. Motovun Film Festival je mrtav, živio 13. Motovun Film Festival!

Uz malo više pažnje prema publici, uz malo kvalitetniji odabir volontera koji neće posprdno zbijati šale na račun filmofilskih entuzijasta kojima je vjetar raznosio šatore a koji su unatoč kiši i očajnoj organizaciji kampa ostali podno Motovuna uporno čekajući i finalnu večer. Oni koji su došli isključivo zbog zabave i druženja napustili su motovunski kamp još prvog dana kiše.Uz malo više programskog senzibiliteta prema publici, uz malo više kompromisa i manje balončića iznad glava. A na tragu recentnih noviteta, Motovun Film Festival i dalje ima svoju budućnost. Ima vjernu publiku koja je pred njegovim filmskim platnima unatoč hladnoći, kiši i ponekom podrugljivom volonteru, koja će se i dalje uporno penjati na brdo filmova i živjeti s njim još barem dvanaest godina. Najbitnije od svega, Motovun ima dobru ideju koju već godinama s više ili manje uspjeha provodi. Olakšati da filmovi dolaze do publike. Hoće li to ubuduće biti isključivo oni nezavisni ili oni debelo plaćeni, to je manje bitno. Bitna je raznovrsnost koju je ove godine publici vrhunski ponudio književnik, scenarist i filmski kritičar Jurica Pavičić.

Ako je Motovun Film Festival uspio pregrmiti ovakvo olujno nevrijeme, tko može znati što će još moći pregrmiti u narednih dvanaest godina.

Uostalom, ako je smisao života ono što ja vjerujem da jest a što Terry Jones nije htio izreći naglas, život treba uvijek gledati s vedrije strane, pa tako i tu kišu koja je tih dana bezuspješno pokušavala osujetiti najvedriji filmski festival u regiji.

P.S.

Baš sam u jednoj domaćoj dnevnoj novini, u jednoj kolumni čitao nešto o sudačkim odlukama. Kako ih je zabranjeno javno komentirati, stoga niti nećemo komentirati odluke motovunskih "sudaca". One su takve kakve jesu, a o nagrađenim filmovima dodatno ćemo pisati. Naravno na vašem omiljenom filmskom portalu.

Srpski Film Motovun film festival Propeler Motovuna Motovun Crnci mff nagrada bauer Terry Jones Rajko Grlić monty phyton