Maurizio Braucci, scenarist filma "Reality": "Bilo koji film može biti politički."

Lako je gledati na nečiji svijet iz perspektive nekog drugoga. Tada vas se to izravno ne tiče i tada je to neki drugi film. Ali kada je u pitanju gledanje vlastitog svijeta, iz druge perspektive, onda nam ta pozicija opserviranja predstavlja nelagodu koju često želimo što prije ostaviti iza sebe. Film Mattea Garronea, 'Reality', pogledao sam u video-baru nedavno završenog 10. Zagreb Film Festivala, što je za posljedicu ostavilo umor u vratu od iskrivljenog pogleda zbog previsoko postavljenog ekrana i premalog naslonjača. Ipak, ispostavilo se dobrim odabirom jer sam čekajući, u predvorju kina Tuškanac, da kino projekcija ovog filma (ranije ove godine nagrađenog Velikom nagradom žirija u Cannesu) završi, imao odličan uvid u tip publike kojoj ovaj „stvaran/realan“ uvid u svijet poimanja modernih medija ne odgovara. Nije ih puno izašlo iz dvorane prije nego što je film završio, ali opet dovoljno da shvatim kome ne odgovara ovakav pogled na svijet reality showbiza.

O čemu je riječ? Glavni lik filma "Reality" je Luciano, običan obiteljski čovjek, mali poduzetnik koji živi u potpunom skladu sa svojom okolinom gdje je čak popularan zbog svoje sposobnosti da zabavi ljude. Upravo će ga zbog te njegove sposobnosti obitelj uspjeti nagovoriti da se prijavi u Big Brother, show za proizvodnju instant slave. Luciano se prijavljuje i što je najbolje, uskoro dobiva poziv za izravnu audiciju. Svi slave, njegova obitelj, prijatelji i susjedi ga već kuju u zvijezde, za njih je njegov ulazak u show gotova stvar. U silnom iščekivanju svojih 15 minuta slave u reality showu Big Brother, Luciano počne gubiti dodir s vlastitom stvarnošću a njegova opsesija prema ovom obliku televizijske zabave počinje poprimati religijske okvire.

Reality: Trailer

Televizija i zabava postali su neka nova vrsta religije kojoj se klanjamo u točno određeno vrijeme dana s točno određenim „molitvama“. Big Brother na mnogo načina imitira religiju. Natjecatelji se ispovijedaju u izoliranoj prostoriji, a o njihovim natjecateljskim sudbinama odlučuje nekakav glas iza kojeg ne stoji nikakvo lice. U svijetu se milijuni ljudi se prijavljuje na ovakva natjecanja, i svi imaju jednu zajedničku crtu – žudnja da postanu dio biranog showbiz miljea. Kao što su stoljećima ranije milijuni ljudi žudili da postanu dio biranog nebeskog miljea, u raju. Ovakvo poistovjećivanje religije i showbiznisa, razumljivo, ne odgovara svakome, posebno onima koji su tek na projekciji 'Realityja' doživjeli, vjerojatno neugodno, prosvjetljenje.  Baš zbog toga je bilo još interesantnije prisustvovati razgovoru s Mauriziom Brauccijem, jednim od scenarista ovog filma. Razgovor je u maloj dvorani kina Tuškanac vodio ugledni filmolog Daniel Rafaelić.

Daniel Rafaelić i Maurizio Braucci

Jeste li iznenađeni da filmovi Matea Garronea imaju tako snažan utjecaj, ne samo na talijansko društvo, nego i na kinematografsku zajednicu u Europi, pa i u svijetu?

Vjerujem da je to zato jer je svjestan pravila kinematografije. Kada razmišlja o priči, pokušava pronaći priču koja bi bila odgovarajuća širokoj publici, što nije lako. Na primjer, 'Reality' je poseban jer je to film o publici. Znači, film u kojem publika gleda priču o sebi.

Prije 30 godina opsjednutost medijima nije bila toliko raširena, uglavnom se prepoznavala u zemljama kao što je Italija gdje su ljudi već tada bili opsjednuti događajima i hostesama na RAI TV kanalima, dok sada već možemo govoriti o globalnom fenomenu. Koji aspekt ovog fenomena smatrate da bi trebalo portretirati u kinematografiji? Je li to dehumanizacija ili nešto drugo?

Ovaj konkretan film je o prosječnom Talijanu. Italija trenutno živi jedan drugačiji period pod žestokim utjecajem krize. Ljudi zbog krize i financijskih poteškoća trenutno više razmišljaju o potrebama, dok Reality više portretira žudnje i medijsku manipulaciju voljom pojedinca. Po meni, ovo nije film o televizijskom showbiznisu, inspiriran je stvarnom pričom, stvarnim događajem. Kada u Italiji snimate film o novcu, radnju ćete smjestiti u Milanu, ako snimate o moći i politici film će biti snimljen u Rimu, dok je Napulj idealan set za film o običnim ljudima i popularnim fenomenima. Iako će netko zaključiti da reality show-ovi više nisu tako uspješni kao prije 10 godina, u ovom filmu ta vrsta medijske zabave samo je poslužila kao način da ispričamo ovu priču.

Ono što je posebno interesantno kod prethodnog i ovog filma Mattea Garronea, a time i vaše suradnje na scenariju, je pogled preko ograde, ono što je s druge strane ogledala, taj drugačiji pogled na Italiju. Koliko je još nepokrivenog prostora ostalo, što gledatelj može očekivati? Na primjer prizori i likovi u Gomori su predstavljali šok za publiku koja nije toliko intimno upoznata s Italijom.

U Gomori su lokacije bile jako važne, odnosno ono što se zbiva u javnim zgradama i u predgrađima Napulja. U ovom filmu je bitno ono nestvarno koje preuzima mjesto stvarnosti. Što mijenja i u kojoj mjeri to nerealno mijenja svakodnevni život ljudi. Za ovu priču je televizija kao medij sekundarna, dok bitnije što je uzrokovalo trenutnu situaciju u Italiji. Odnosno iskazuje činjenicu da su ljudi na trenutak po strane ostavili svoje potrebe i zamijenili ih sa žudnjama. I to ne iskonskim žudnjama, već onima koje im je u glavu usadio marketing.

Koliko ste bili sigurni da će Garrone na ispravan način portretirati ono što ste htjeli reći pisanjem scenarija?

Kinematografija je kolektivna umjetnost, grupna umjetnost. U priči je uvijek lako moguće da ono važno naiđe na dosadno. Matteo Garrone ima ured u Cinecitta (filmski grad), gdje je sve puno jako mladim i dosta starim ljudima koji prema potrebi u danom trenutku mogu biti publika pojedinog showa ili njegovi izravni sudionici. Promatrajući ih, zapitate se što se događa kad je tolika masa ljudi ovdje? Svi žude... Napulj je simbol juga Italije, i pun je priča o siromaštvu i kriminalu. Kada smo tamo radili casting, prišla mi je mlada djevojka s djetetom u rukama i požalila se da ona i muž nisu zaposleni, da žive s njenom majkom i da imaju to dijete, i potom me pitala može li biti dio filma. Prije 20-10 godina ta bi me djevojka pitala da li joj mogu pomoći naći posao u tvornici ili nešto slično. Ne, u današnje vrijeme ona pita može li dobiti ulogu u filmu, želim biti glumica. Zapravo ne glumica, nego želi zarađivati novac na taj način. Mladi više ne pitaju za posao, jer znaju da im ga nitko neće dati. To znači da su mladi u Italiji i šire svjesni da posao i budućnost više nisu garantirani. Tako da svoju pažnju sele na žudnje, na snove. Na nešto što možeš iznenadno uloviti, ovog trenutka.

U ovom filmu kao da vidimo dvije paralelne stvarnosti, jednu svakodnevnu i jednu višeg nivoa – superstvarnost. Posebno intrigira način na koji glavni lik, Lucciano, na kraju filma bez ikakvih većih poteškoća ulazi u tu superstvarnost. Interesantno je da ste to mogli učiniti na više različitih načina, međutim napravili ste to na način da Lucciano potpuno razmontira svoju stvarnost kako da bi na kraju unatoč svemu uspio ući u željenu superstvarnost.

Povezanost priče s religijom je došla iz stvarne priče, one kojom je film inspiriran. Na kraju filma show je rekreacija/imitacija religije, pozornica, slavlje ulaska u hram... To se i događa u stvarnosti priče, a ono što se događa na kraju je da Lucciano ulazi u kuću Big Brothera poput duha. I na neki način, ljudi koji jesu unutar showa su mrtvi, poput mrtvih ljudi koje precjenjujemo, poput duša za koje želimo da nas čuju, kakvima se ljudi često mole. To je najbitnija i najsnažnija referenca filma.

Kada se snima film o yuppieima, oni će ga razumjeti i voljeti. Kada netko snimi film o problemima srednje klase, isti će ga razumjeti i opet voljeti. Ovo je film koji dotiče teme najšire društvene populacije, one pri dnu civilizacijske ljestvice. Da li su razumjeli ovaj film i je li im se uopće dopao? Ili je ovo film za neku drugu društvenu klasu koja ih promatra s više instance?

Ovo je interesantno, upravo zbog percepcije. Bilo koji film može biti politički. Netko tko će gledati film može reći – Ne, nije ovako. Ovisno o tome gleda li ga tog trenutka siromašan, ili bogat čovjek. Znači oni se ne moraju slagati u pogledima onoga što je filmom ispoljeno. No, to je politički način promatranja. Niže klase su više izložene manipulaciji. To je potpuno normalno jer nemaju kulturološke alate koji su potrebni za reakciju. Mi ih imamo, kao i mogućnost slobode izbora da ih koristimo ili ne koristimo. Netko će ih iskoristiti kako bi iskazao neslaganje sa sistemom. Netko drugi se pak slaže sa sistemom. Stendhal je u 19. stoljeću napisao da Moliere kad je pisao svoja djela u 17. stoljeću, pisao ih je za aristokraciju. Kada su se njegova djela počela prikazivati pred širom publikom, dakle u 19. stoljeću, dio publike se počeo buniti zbog, na primjer, prikaza čovjeka koji želi biti aristokrat a to rodom nije. Dok se polovica publike nije bunila, jer oni jesu takvi. Znači svako djelo može biti političko. Vi ste uvijek dio jednog dijela društva kada gledate film kao što je 'Reality', ili bilo kakav drugi film i kazališnu predstavu, time ste uvijek u političkom položaju. Ja sam iz Napulja, i na ovaj film u startu bih gledao drugačije od vas koji niste iz Italije. To je nešto što moram uračunati u svojoj percepciji onoga što radim. Netko će pokušati zaobići isticanje društvenih razlika, netko drugi će ih pokušati zadržati. Tu je bitno sve strane prikazati bez predrasuda. I, jako je važno odlučiti što želite prikazati, jer ne možete reći sve. Za ono što želite reći imate samo 90-100 minuta. 'Reality' je namijenjen svima, ali da, niže društvene grane su tu više eksponirane.

Kada ste već napravili lik Lucciana takvim da gubi dodir sa stvarnošću, zašto ga niste onda doveli do kraja do ludila? Kada je već postao tako paranoičan i lucidan, kako to da nije nekoga ubio ili učinio nešto drugo nasilno?

Jesmo. Isprobavali smo razne verzije situacija. U nekima se potukao sa osiguranjem kuće Big Brothera, uništavao je kuću, spaljivao je. Čak smo isprobali i tučnjavu s stanarima kuće. Ali, najprirodnijim krajem nam se činio baš ovaj, kao da ulazi u raj.

Kino Tuškanac Mladen Šagovac zff zagreb film festival razgovor Reality Maurizio Braucci Daniel Rafaelić