Intervju sa Anom Dragičević - u bolnici zbog homoseksualizma?

Autor: Ines Ignjačić

Na jučerašnjem ZagrebDoxu u 20 sati u dvorani 4 prikazan je film Ljubice Janković Lazarić „ZAŠTO?“, koji govori o Ani Dragičević, djevojci koja je pet godina bila u psihijatrijskoj bolnici Lopača, od svoje 16. do 21. godine života, protiv svoje volje. Kao uzrok smještanja u bolnici navedena je ovisnost o heroinu, no Ana tvrdi da su ju priveli jer je - homoseksualna.

Ana otkriva najdublje tajne i najveće patnje s kojima se susrela tijekom petogodišnje torture u Lopači, nedaleko od Rijeke. Tamo je odvedena silom, kaže, jer njezini roditelji nisu željeli prihvatiti činjenicu da ima djevojku. Kako bi se viđala sa djevojkom u koju je bila zaljubljena, a čiji roditelji su se tome također protivili, bježale su zajedno iz škole. To su njezini roditelji shvatili kao problem kojeg treba liječiti u psihijatrijskoj bolnici. Nakon što je odvedena, dobrovoljno je pristala napraviti test na drogu jer, kako kaže, nije imala što skrivati. Međutim, u urinu je pronađeno da je konzumirala heroin. Zbog toga je ostala u bolnici dvije godine, a ubrzo nakon što je izašla, svega dva i pol mjeseca kasnije, roditelji ju ponovo odvode u Lopaču govoreći joj da ide samo na pregled. Ovoga puta tamo ju zadržavaju tri godine.

Anin odvjetnik, gospodin Josip Mađarić, tvrdi da se osobu može zadržati u psihijatrijskoj ustanovi samo u tri slučaja; ako osoba sama pristane, ako je maloljetna pa njezini skrbnici pristani, ili ako tako odluči sud. Međutim, Anin slučaj nije bio nijedan od navedenih!

Doktorica Mirjana Vulin koja je postavila dijagnozu, i danas se nalazi zaposlena u Lopačkoj bolnici. Dala je ostavku na mjestu ravnateljice nakon što je osumnjičena za kazneno djelo načinjeno Ani Dragičević, no i dalje je u situaciji utjecati na pacijente i njihovo liječenje. Njezino je mjesto nakon ostavke preuzeo doktor Rakun, koji je Ani napisao otpusno pismo i slučaj predao Državnom odvjetništvu. Može li se (i smije li se!) tokom prijama u bolnici dogoditi greška?

Izjavu doktorice Vulin nismo čuli, jer u trenutku kada su kamere za potrebe snimanja ovoga filma bile ispred njezinih vrata, nije ih otvorila. Anini roditelji su ih pak otvorili, no odmah potom i zalupili. Svaka priča ima dvije strane, rekli bismo, no opće je poznato da se danas homoseksualnost NE smatra bolešću, čak niti poremećajem. Seksualna orijentacija je nešto na što svatko ima pravo i izbor, te kao takva treba biti poštivana.

Nadalje, bolnice su mjesta na kojima se ne bi smjelo raditi greške, niti zdrave ljude smještati u njih. Liječniku se kao autoritetu slijepo vjeruje, no trebalo bi s vremena na vrijeme raditi provjere sa pacijentima, a također i sa zaposlenicima takvih ustanova.

Ana danas ide u školu za odrasle, jer nažalost zbog okolnosti nije mogla završiti školu u roku. Ima djevojku koju je upoznala u lezbijskoj udruzi u Rijeci, i koju zaista voli. Njezin se život polako vraća u normalu, no još uvijek joj se ponekad vraćaju ružna sjećanja na godine koje je provela u Lopači. Kako i ne bi? Ana je zahvalna svima koji su joj, kako kaže, pružili veliku podršku – potporu kao i materijalnu podršku – nakon što su pogledali film.

Neposredno prije prikazivanja filma rekla je nekoliko riječi o svojoj sadašnjoj situaciji i zahvalila svima koji su ga došli pogledati. Nakon filma, ekskluzivno za moj-film.hr otkrila je još nekoliko stvari:

Moj-film: Ana, kako se sada osjećate?

Ana:  Pa, dobro se osjećam. Malo mi je film vratio neka ružna sjećanja, ali sve u svemu, dobro je sada, puno bolje nego prije.

Moj-film: Kada ste točno izašli iz bolnice?

Ana: U svibnju 2008. Sada će biti skoro dvije godine.

Moj-film:  Jeste li u kontaktu sa nekim od pacijenata s kojima ste bili u bolnici?

Ana:  Jesam, s više njih. Nažalost nekima od njih je sada puno gore nego kad su tamo tek došli. Neki imaju problema s drogom, drugi su se propili. Najgore je što tamo ima puno djece, to su još djeca. Užasno je tamo.

Moj-film: Gdje sada živite, s kim živite?

Ana:  Živjela sam s curom, ali imale smo puno financijskih teškoća, pa sam se morala odseliti. Trenutno sam kod prijateljice.

Moj-film:  A dok ste ovdje u Zagrebu, gdje boravite?

Ana:  Sada sam kod gospođe Jankovič Lazarić, redateljice filma.

Moj-film:  Jeste li još uvijek u vezi sa djevojkom koju smo vidjeli u filmu?

Ana:  Jesam, jesam. Ona mi je puno pomogla u svemu. Još sam s njom.

Moj-film: Koliko se dugo ovaj film snimao?

Ana: Snimanje je trajalo oko tjedan dana.

Moj-film: Mislite li da će film dati ljudima sliku stvarnosti kakva je, mislite li da će to pomoći nekom drugom tko se možda nađe u sličnoj situaciji?

Ana: Mislim da hoće. U planu je snimiti još jedan film koji bi trebao još detaljnije pokazati sve ono što sam proživjela, a i pomoći drugima. Trebalo bi sudjelovati više ljudi sa odjela, liječnika, da se prikaže stvarna situacija. Ta žena, Vulinka, je još uvijek tamo. Nadam se da će ju smijeniti da ne nanosi zlo drugima. Nadam se da će biti bolje.

droga zagrebdox intervju psihijatrijska bolnica Lopača Ana Dragičević homoseksualnost