Hrvoje Hribar: "Mi još nemamo dovoljno gledatelja u kinu"

U ponedjeljak je na 3. programu Hrvatske televizije, u emisiji Trikultura gostovao Hrvoje Hribar, filmski redatelj i direktor Hrvatskog audiovizualnog centra. Povod gostovanju je najviše francusko priznanje za zasluge u umjetnosti i kulturi, odnosno odličje i pripadajuća titula Viteza reda umjetnosti i književnosti, a koje je Francuska dodijelila Hribaru zbog "predanosti osnaživanju odnosa Francuske i Hrvatske otkad je postao ravnatelj HAVC-a, zasluga na potpisivanju ugovora o francusko-hrvatskoj filmskoj koprodukciji, organizacije festivala hrvatskog filma Croatie, la voici!, održanog prošle godine u Parizu, te zbog podrške francuskom Nacionalnom centru za kinematografiju u borbi za izuzeće europskog audiovizualnog sektora iz trgovinskog sporazuma Europske unije i SAD-a.".

Nakon šestominutnog uvoda o audiovizualnom sazrijevanju aktualnog direktora HAVC-a, Hribaru nije promaklo podrugljivo se našaliti na vlastiti račun opisujući prilog kao - "Dokumentarni film o starenju jednog čovjeka..." što je zaokružio bojaznošću da bi emisija mogla biti dosadna jer prilog ukazuje da već dvadeset godina "tupi jedno te isto".

Nakon što je prije više od jednog desetljeća gotovo proročki najavio da će se, zahvaljujući snazi zaostajanja u hrvatskoj kulturi, tek 2010. kod nas početi događati stvari koje odgovaraju modelu europske kulture devedesetih. Hribar danas tu dinamičku snagu zaostajanja vidi kao kapital, i još k tome dobro uloženi. Kako je rekao, Hrvatska filmska kultura je u jednom trenutku toliko zaostajala za svojim europskim susjedima da smo mogli sagledat sve što su oni napravili što nam je dalo prostora za proanalizirati sve greške kako mi na njima nebi, valjda, još dodatno zaostajali.

Hrvoje Hribar u emisiji Trikultura

Kapitalizirali smo svoje zaostajanje sa svojim kratkotrajnim napretkom koji ovaj čas traje, i koji je još vidljiv, pa eto, u tom smislu su i došla ta neka priznanja.

Obrazlažući kontekst razloga zbog kojeg mu je dodijeljeno francusko viteško odličje i titula, Hrvoje Hribar se dotaknuo velike tehnološke mjene koja je potpuno vidljiva ali tek treba nastupiti. Riječ je o internetu koji će kao rastuća multifunkcionalna platforma u jednom trenutku zavladati prostorom distribucije.

Mi ne znamo kad će ona nastupiti, ja vas uvjeravam, kad krene nastupit će u pet minuta. Tako se dogodilo sa željeznicom. Tako se dogodilo sa parobrodima. Tako se dogodilo sa televizijom. Tako se dogodilo sa multinacionalnim korporativnim kapitalizmom. Tako će se dogoditi i sa internetom...

U međuvremenu, naglašava Hribar, trebali bi se pobrinuti da stvorimo autentični sadržaj koji će imat svoje pravo na život i nakon što propadnu distribucijski monopoli. Nakon što HRT više neće imati tu poziciju koju u biti više nema, odnosno ima je još u tragovima, što bi trebalo iskoristiti da se pojača proizvodnja i mobilizacija kreativnosti kako bismo bili najbolji.

Dok nećemo imati što ponuditi velikom svijetu, mi smo u nevolji, jer više nećemo moći ograničiti zonu korištenja djela koja proizvodimo. Cijela priča je o tome da se ljudi koji vide dalje, i koji imaju energiju, imaju taj refleks, nekako okupe i potiču jedinu druge, potiču svoju sreedinu da se nekamo pomakne. A, ovu sredinu nije lako potaknut.

Kada govori o recentnoj hrvatskoj kinematografiji, Hribar se nada da ovo nije vrhunac i da bismo mogli puno bolje, te da bi naš prodor u svijet mogao biti daleko vidljiviji i jači. Štoviše, Hrvoje Hribar vidi da se javljaju neki mladi autori oko kojih bi se trebala stvoriti neka vrsta pokreta, neka vrsta branda, hrvatske filmske škole s kojom bismo trebali ići prema van. No, priznaje najveću boljku hrvatskog filma.

Mi još nemamo dovoljno gledatelja u kinu, generalno. Mi smo zemlja od 4,2 milijuna stanovnika, a morali bi imati barem 5 milijuna gledatelja ukupno. Dakle morali bismo vratit ljude kino dvoranama. I, prije svih tih digitalnih transformacija morali bismo djecu odgojit da idu u kino. Mi smo izgubili djecu. Mi smo izgubili mlađe naraštaje u tih deset godina lutanja u tim medijskim politikama.

Na upit kako vidi izmjene pravilnika Pula Film Festivala kojima je mjesto umjetničkog ravnatelja zamijenjeno tročlanim umjetničkim vijećem koje imenuje Ministarstvo kulture, objasnio je da ideju vidi kao težnju da se Puli da jedan moćan regionalni kontekst, pritom misleći na zone bivšeg Austro-Ugarske Monarhije i bivše Jugoslavije, gdje bi se odvijalo intenzivno kulturno pulsiranje orijentirano na djecu, mlade i filmske studente, a gdje bi pak nastala platforma na kojoj bi nastalo nužno potrebno objedinjavanje okolnih filmskih industrija. Ovo nikako ne vidi kao ugrozu Sarajeva kao trenutno najjačeg regionalnog festivala, te smatra da za oba velika festivala postoji dovoljno prostora.

Pula je u prvom redu nacionalni festival, dakle većinskih hrvatskih filmova, a tek potom manjinskih hrvatskih filmova. Kako Hrvatska koprodukcijski ulazi u velik dio vrijednih filmova koji nastaju u ovoj regiji, tako taj manjinski program ima jak regionalni aspekt. A ostalo su prateći programi i prateće platforme. Sarajevo je nešto drugo. Sarajevo je jedan zanimljivi industrijski workshop. Festival koji se strahovito poigrava sa širokim euro-azijskim idejama regije, povezuje svijet Islama i svijet Zapada. I to je zadivljujuće kako u toj siromašnoj zemlji, ta ekipa uspijeva jedan svjetski proizvod.

Premda je tijekom razgovora u par navrata dao naslutiti svoje nezadovoljstvo hrvatskim televizijskim dramskim proizvodima, pred kraj intervjua, čini se, Hribar nije izdržao pa je opetovano izrazio želju da televizijske kuće konačno počnu proizvoditi kvalitetne dramske sadržaje.

Ja bi strašno volio da radimo ono što svijet toliko voli... Zaista kvalitetne televizijske proizvode, zaista kvalitetne serije. Hrvatska televizija je imala renome BBC-a Balkana. Zašto ga ne vratit? Vratili smo slavu izvozu hrvatskih filmskih usluga, pa i donekle slavu hrvatskog filma kao kino proizvoda. Što ne bi vratili slavu Hrvatske televizije kao balkanskog BBC-a?

hrvatski film HRT Mladen Šagovac havc Hrvoje Hribar htv