Halimin put: Iskreni tragični filmski sevdah

Galerija fotografija

Film i Amfiteatar u Puli je jedan poseban oblik romanse. Guilty pleasure kakav se ne skriva. Ljubav koja se ponosno šepiri pred svjetinom, jer, skoro da ne postoji neki drugi spoj koji bi se na jednak način mogao mjeriti s ovim gdje se sljubljuju natjecanje u sedmoj umjetnosti i natjecateljska arhitektura. Film kao zabava praktički niti ne može naći bolji prostor za zavođenje publike, od onog koji je prije dvije tisuće godina upravo i građen kako bi zabavom zaveo okupljene mase. Šteta je doduše, što taj potencijal relativno malom domaćom kinematografijom ostaje neiskorišten u onoj mjeri u kojoj bi djelovao impozantnijim. No, netko drugi će zaključiti da upravo u tome jest impozantnost. To je posebna ekskluzivnost kojom naša nacionalna kinematografija dobiva počast kakvu nemaju ni oni što se natječu za Zlatne kipiće. Takva romantična atmosfera s lakoćom zavede, pa se publici može dopasti i neki ne baš hvale vrijedan film. Što Halimin put, Arsena Ostojića nikako nije. Vrhunsko filmsko ostvarenje koje ne oduzima dah, nego ga izbija iz grudi punom težinom klasične grčke tragedije u kojoj emotivni naboj među likovima neizbježno rezultira stezanjem grla i spontanim suzama empatije publike za teške sudbine likova. Pitanje identiteta često je nešto što se shvaća preopširno ili se naprotiv tomu izbjegava. Međutim, Ostojić se uporno vraća ovoj temi i dubinski je istražuje. Nakon Ničijeg sina, koji je bio muški film, Halimin put je jedan potpuno ženski film u kojem se identitet propitkuje kroz nacionalnu pripadnost (što je kod nas onaj opširan ali neizbježan način), kroz identitet žene u obitelji (kući) i kroz onaj intimni, osobni.

Halima, žena je blage i strpljive naravi, muslimanka koja čeka rezultate DNK analize kostiju žrtava rata u Bosni kako bi pronašla muža i sina koje su joj odveli pripadnici paravojnih postrojbi. Problem je u činjenici što ne može dati krv za analizu s kojom bi mogla pronaći sina jer je, uslijed teških tradicijskih, ali i međunacionalnih okolnosti koje su vladale prije rata, potajno usvojen. Jedini način da dođe do sinovljevih posmrtnih ostataka je da pronađe njegovu biološku majku koja ne samo da više ne živi u Haliminom kraju, nego je udana za Vlaha (Srbina) i nastanjena u drugom dijelu sada još dublje podijeljene poratne Bosne. Njena potraga će rezultirati slijedom tragičnih događaja, uzrokovanih tragičnim događajima prije i za vrijeme rata. Iskreni tragični filmski sevdah koji izvire iz ove priče za koju je scenarij napisao Feđa Isović, inspiriran je stvarnim događajima a režiran smjelošću zbog koje film stvarno dočarava puno značenje sevdaha. Znači, nije samo film o preispitivanju identiteta nego djelomično i ljubavi, odnosno, čemernoj sudbini malih ljudi.

Šteta je što nisam imao priliku razgovarati s Almom Pricom, koja je emocije svog lika prenijela na platno s nevjerojatnom vjerodostojnošću kao da je ispričana njena vlastita sudbina. Pokušao sam nakon projekcije filma razgovarati s redateljem Arsenom A. Ostojićem. Pokušao, jer je razgovor stalno prekidan spontanim čestitkama kolega koji su se našli na terasi Circcola tako da je bilo vremena i prostora za tek nekoliko ne previše pretencioznih pitanja.

Ime sela je Čemeruša namjerno stavljeno u film, obzirom na jadnu sudbinu koja proganja likove filma ili je to samo stjecaj radnih okolnosti?

Moglo bi se to i tako reći, ali u osnovi smo htjeli potpuno izmišljena imena mjesta u kojima se zbiva radnja filma. Nismo išli baš tako doslovno u tom smjeru, ali dobro nam je zvučalo to ime.

Obzirom da je prošlo pune četiri godine od Ničijeg sina, i obzirom na to da se nemoguće oteti dojmu da je ovo dugo pripreman projekt, stječe se mišljenje da ste Halimin put pripremali sve ovo vrijeme.

Film se snima kad skupite novce. Imao sam ja i neke druge projekte, ali nije ih se dalo realizirati. Znači, nisam ja Halimin put četiri godine radio ali intenzivno radim na nekoliko projekata paralelno i dok je jedan u finalnoj realizaciji drugi se „pacaju“. Halimin put, nisam baš pune četiri godine spremao ali cijelo je vrijeme bio tu negdje.

Kako ste se osjećali kada ste prvi puta, onako u cijelosti, pogledali film?

Ja sam sretan. Zadovoljan sam ja, scenarist, cijela ekipa je zadovoljna. Znači, čini mi se da nije to ono lažno tapšanje po ramenu. Nego su ljudi stvarno oduševljeni, pa čak je i ekipa koja zna scenarij, koja je u tome već mjesecima, duboko dirnuta.

Feđa Isović je negdje načuo priču o ljudima koji traže kosti tog djeteta ali ne uspijevaju jer nije njihovo biološko dijete. Znači, ovaj film je samo djelomično inspiriran istinitom pričom, dok je sve ostalo naša scenaristička (Feđina) konstrukcija. Prije nekoliko dana sam zvao tog čovjeka osobno, i na kraju je uspio, nakon 15 godina, pronaći kosti svog sina. I, prošli petak je bio sprovod s posmrtnim ostacima tog dječaka. Znači, prije svega šest dana. Zamislite to…

Kako ste uspjeli postići toliki izboj emotivne energije među glumcima, odnosno likovima koje igraju? Koliko ste morali raditi s glumcima prije snimanja?

Uzmete odlične glumce, znate što želite, znate kako to napraviti, imate dobru priču. U principu, vrlo jednostavno. Odluke o glumcima smo donijeli nekoliko mjeseci prije snimanja. Radili smo polako, i što je snimanje bilo bliže malo smo češće radili probe, ali ne opet da bismo samo radili na tome. Stvarno, nismo radili ništa više od uobičajenog tempa rada. Znači, nisam htio glumce potrošiti prije samog filma.

Nečiji sin bio je o ispitivanju identiteta, film smješten u zbivanjima prije, za vrijeme i nakon rata. Četiri godine poslije, opet takav film. Zašto idete u tom smjeru? Je li to kretanje prema nekom specifičnom izričajnom filmskom opusu?

Pa, čak i ne, ali, ako se zalomi nekakva slična tema, onda mogu reći da imam trilogiju. Postoji mogućnost, ali trenutno razvijam dječji znanstveno fantastični film. Imam ideje i za komediju, ali  za horror film. Ali, za ovo sam dobio novac. Ovo sam snimio. Ne snimam ja ove teške teme namjerno.  Meni je najbitnija dobra priča, ako imam dobru priču, snimit ću je. Dakle, nekim slučajem to je bila opet poratna priča, tako da ima te reference sa Ničijim sinom.

Halimin put možete pogledati večeras u 21:30 u Areni.

festival intervju Mladen Šagovac pula film festival pff Dejan Aćimović interview razgovor halimin put alma prica Arsen A Ostojić Olga Pakalović Miodrag Krivokapić Izudin Bajrović Slaven Knezović Minka Muftić Lena Politeo Gordana Gadžić Mijo Jurišić Mustafa Nadarević Miraj Grbić Daria Lorenci Aldin Tucić Muhamed Bahonjić Marija Omaljev Mario Knezović Armin Omerović Marko Plešnik Žarko Savić Sebastian Cavazza Marina Redžepović