Gledali smo: Videokracija

Autor: Ines Ignjačić
Ocjena: 8/10

Film počinje scenom koja prikazuje kviz koji se na talijanskoj televiziji održavao prije nekoliko desetljeća. Gledatelji zovu u studio i daju odgovore na pitanja, a na svaki točan odgovor djevojka – model u studiju – skine sa sebe komad odjeće. Na kviz su se žalili najviše vlasnici tvornica – jer su radnici do kasno navečer ostajali budni gledajući ga, i tako svakodnevno kasnili na posao. No, nitko tada nije ni slutio da će televizija kao medij manipulirati ljudima na mnogo snažnije načine nego što je buđenje ujutro.

Videokracija je film o medijima i njihovom upravljanju masama i javnim mnijenjem. U Italiji je televizija glavni izvor informacija za 80 % građana. A na televiziji se stvari prikazuju onakvima kakve bi trebale – ili mogle – biti, pa je slika koju dobivamo često drugačija ili čak potpuno suprotna od realne slike društva.

Primjer za to je ideal ženske ljepote, i idealnih proporcija žene koje kod mladih ljudi izazivaju želju za slavom, bogatstvom, ljepotom – dok oni pritom ne slute da je iza takve ljepote ili kirurgija, ili vrhunska fotografska obrada, ili nešto treće. Veline su u Italiji nešto što bi se moglo prevesti kao hostese, odnosno pojam za djevojke čija uloga na sceni nije govoriti nego – izgledati. Većina mladih Talijanki želi postati velinom. I, iako film prikazuje staje u Italiji, ne bismo se ograničili samo na to područje. Slava i bogatstvo su ono što je svugdje u svijetu prototipni pojam za sreću. Kako to da svi padnu u istu zamku?

Ne smijemo zaboraviti ni mušku ljepotu. „Novac donosi slavu, slava donosi djevojke. Kada si bogat i slavan, imaš sve“, kaže Ricky, mladi automehaničar koji je jedan od protagonista filma i koji se uporno trudi na sve načine doći do scene. Nažalost, bez puno uspjeha. Smatra da je to zato što je muškog spola. Ipak, čini se da nije u pravu. Dokaz za to su mnogi slavni muškarci koji mame toliku gledateljsku pažnju da ostavljaju dojam nadljudskih moći. I opet se postavlja isto pitanje – kako to da svi padnu u istu zamku.

Silvio Berlusconi je talijanski premijer koji je uspjeh postigao isključivo zato jer zna na koji način manipulirati masama. Jednom kada čovjek stekne „prava“ poznanstva, može držati konce u svojim rukama jer zna što masa traži – i to joj daje. Temelj svega je moć koju ima, a koju nije dovoljno steći nego i zadržati. On zna kako se to radi.

Film je snimljen u Švedskoj, a za njega je zaslužan redatelj Erik Gandini, koji je sam odrastao u Italiji za vrijeme Berlusconijevog djelovanja. Kao izravan sudionik tog medijskog pritiska sa svih strana, a s druge strane i autor sa mnogo iskustva na dokumentarnih filmovima, pokušao je Videokracijom otvoriti oči svima onima koji nisu ili ne žele biti svjesni što se zapravo događa i zašto je to tako.

Kako rekoh, nije u Italiji ništa drugačije nego bilo gdje u svijetu. Svaka zemlja, svaki medij, svako vrijeme ima nekog svog Berlusconija. I svaki je čovjek svakoga dana izložen medijskoj propagandi. Ako dobije mogućnost sagledati stvari iz drugog kuta, možda promjeni nametnuti stav. A možda i ne. A svako NE je jedan televizijski zalogaj u smjeru koji vodi ka zabludi. Na nama je da odlučimo želimo li živjeti u zabludi.

zagrebdox festival dokumentarni film televizija medij manipulacija Berlusconi Italija videokracija