Gledali smo: Sudbina broja 13

Autor: Ines Ignjačić
Ocjena: 8,5/10

Film Sudbina broja 13 trebao bi biti zanimljiv svima onima koji su se barem jednom vozili u tramvaju (bilo kojem), ali iznimno zanimljiv zagrebačkoj publici koja se – pretpostavljamo – svakodnevno vozi u tramvajima, a s vremena na vrijeme sigurno i u ovome. No, koliko često ondje možemo susresti neke posebne stvari i posebne ljude?

Nažalost, ili nasreću – češće nego što mislimo. Iako je film sniman duže od dvije godine, a s ciljem da se prikupi što veći i što raznolikiji uzorak ljudi koji se voze dotičnim tramvajem, neobične ljude moguće je vidjeti gotovo svakodnevno.

Scenaristica i redateljica Irena Škorić tramvaj prikazuje kao čovjeka koji ima svoje licu, oči, kretanje, dnevni i noćni raspored, posao, odmor, i ono najvažnije – dušu.

Prikazani su beskućnici, majka i odrasli sin, i činjenica da većinu dana provedu upravo u tramvaju broj 13. U njemu svoje mjesto i svoj (privremeni) dom nalaze i mnogo alkoholičari, koje je teško „istjerati“ van čak i kada tramvaj dođe do svog odredišta, jer im je unutra u pravilu toplo i udobno, a noću i mirno, pa ne čudi što mnoge noći provode na njegovim stolcima. Baka Oliva koja tvrdi da je prije nekoliko desetaka godina radila kao kontrolorka ZET-a, a danas prodaje cvijeće u klubovima Gjuri i Saloonu, iznijela je svoja iskustva od prije i od danas. Sasvim sigurno će izazvati simpatije mnogih, osobito onih koji ju prepoznaju – a budući da je njezin radni staž prilično dug, vjerujem da će takvih biti mnogo. Potom, stariji gospodin koji svira violinu u tramvaju i pjeva (za kamere je pjevao „Jesen stiže dunjo moja“) i time veseli većinu prisutnih putnika, pa neki čak putuju više nego što su namjeravali, kako bi ga mogli slušati što duže, te mnogi drugi.

Nezaobilazni dio priče vezane uz tramvaje su i kontrolori karata. I iz njihove je perspektive prikazan dan i susreti sa onima koji nemaju karte, te načini na koje se njima pristupa, ili načini na koji oni pristupaju putnicima. Premda ne osobito omiljeni pred svojim ciljanim klijentima, i neki od njih su prirasli srcima putnika, iz najrazličitijih mogućih razloga. Vozači su također dali svoje viđenje uobičajenog dana, kvalitete zagrebačkih tramvaja te posla kojim se bave općenito.

Pri spomenu riječi sudbina, koja se spominje u naslovu filma, mnogima je prva asocijacija zla sudbina koja se veže uz ovaj broj. Prometna nesreća koja se dogodila 1954. godine uoči Svih svetih i to na tramvajskoj liniji za Mirogoj, pa još jedna nesreća koja se dogodila drugom prilikom, ali u istom tramvaju, u točno 13 sati kada je tramvaj udario u stup, navode na pitanje je li broj 13 zaista „uklet“? Treba li ga izbjegavati? Ili je posrijedi praznovjerna zabluda i slučajnost, a krivci za nezgode su nešto posve drugo? Jedan od vozača tramvaja tvrdi da u tramvaju nema dovoljno mjesta i da su tračnice loše, odnosno da su problemi socijalne prirode, i da u Hrvatskoj postoji socijalni problem – kojeg trebaju rješavati inžinjeri, a ne astrolozi.

Kako se svakodnevno tisuće ljudi provoza upravo tom linijom, koja danas pokriva relaciju Žitnjak - Kvaternikov trg , smatramo da ljudi uistinu koriste razum, kao i gospodin sa gore navedenom izjavom.

Ipak, priča ovog tramvaja i ovog filma je duboka i lijepa upravo stoga što dotiče mnoge probleme koji su bili potpuno nevidljivi dok nisu rasvijetljeni na ovakav način – time što su se prikazale razne priče iz raznih društvenih slojeva, iz raznih perspektiva i u raznim okvirima. I dok neki od putnika predlažu su da se umjesto uništavanja starih tramvaja koji su mnogima draži i udobniji od novih naprave kafići - statični ili pokretni, a drugi pak smatraju da se u tramvajima treba puštati glazba – sve ideje zajedno čine izvrsnu kompilaciju zahvaljujući kojoj se film urezuje u sjećanje svima koji ga pogledaju.

zagrebdox dokumentarni Regionalna konkurencija Irena Škorić tramvaj 13