Dva materijski različita pogleda na sličnu prošlost i sadašnjost

Baršunasti teroristi - Tri neprilagođena pojedinca, tri redatelja i jedan cilj

Baršunasti teroristi/Zamatoví teroristi na stilski sličan način prikazuje ispovijesti trojice čeških disidenata koji su za vrijeme komunističke vladavine u Čehoslovačkoj pokušali izvesti antirežimske terorističke akcije. Redatelji ovog "baršunastog" dokumentarističkog triptiha su Slovaci Peter Kerekes, Pavol Pekarčik i Ivan Ostrochovský. 

Prva priča prati priprostog građevinskog radnika koji ima poteškoća s pronalaskom prave žene. On je kao mladić sedamdesetih godina prošlog stoljeća, na praznik rada pokušao u zrak dići svečanu pozornicu. Redatelj razvidno pokazuje kako je posrijedi osoba koja je zapravo opčinjena eksplozivom. Sva sreća više nema komunističkog režima pa u slobodno vrijeme, nakon malanja i ostalih građevinskih radova, može do mile volje nekontrolirano dizati u zrak stabla, zaostale tvorničke dimnjake i ribe u jezerima. Zanimljiva su i razmišljanja njegovih kolega koja imamo prilike ćuti i vidjeti na putu s radnog mjesta.

Drugi disident je obiteljski čovjek, a svoje terorističke dogodovštine dijeli sa dvojicom sinova koje će pokušati podučiti kako automobilom pobjeći s mjesta akcije. Ni njega život nije nešto mazio nakon dolaska demokracije. Još uvijek je kao što je to bio i onomad serviser kotlovnica. Njegova baršunasta priča je i počela u kotlovnici u kojoj je u noćnim satima za vrijeme komunizma slušao Radio slobodna Europa. Bunt u njemu probudile su hvale na račun Poljaka koji su se pokušali oduprijeti pritiscima Sovjetskog Saveza, dok su Čehoslovaci opisivani kao mlak narod. U konspirativan svijet ušao je preko jedne djevojke, za koju kaže da je bolje baratala vatrenim oružjem od njega samog, a u koju se i zaljubio. Htio je stupiti u kontakt sa zapadnim obavještajnim službama pa su izmislili lažni medeni mjesec kako bi otišli u tadašnju Jugoslaviju odakle bi poslali pismo u RSE. Deset dana je jadničak čekao u jednom Rovinjskom lokalu da mu priđu strani agenti, međutim pismo je bilo toliko priprosto sročeno da ga vjerojatno nitko nije ozbiljno shvatio. Ubrzo nakon povratka u Čehoslovačku netko je "propjevao" pa je uhićen, i to kako sam priznaje nimalo glamurozno (akcijski) kako si je on to zamišljao. Danas, ni ta djevojka s kojom je dijelio protukomunističku agendu ne želi s njim stupiti u kontakt. Nimalo slavan život nema ni treći terorist iz priče. Kako je samac, redatelj je odlučio da putem audicije pronađu mladu djevojku na koju će prenijeti svoje teroristička umijeća. Ovaj segment filma je i najatraktivniji jer je glavni akter u daleko najboljoj formi u odnosu na svoja dva "suborca" za "pravu stvar" pa stoga i lakše dočarava svoje dane ponosa i slave. I njemu su se komunisti opako zamjerili, ali ni post-komunistički život nije donio neki veći prosperitet u odnosu na prošlost. Djevojka koju su odabrali prolazi teški vojnički dril koji uključuje baratanje pištoljem, kalašnjikovom te karabinom s optičkim ciljnikom. Iza svega teško je pobjeći od pomalo posprdne intonacije cijelog filma.

Baršunasti teroristi odlično manipulira subjektivnim razmišljanjima aktera čije priče ekranizira, a pored toga zabavan je za gledanje zbog čega je i nagrađen nagradom publike u Berlinu.

Jugoslavija: Kako je ideologija pokretala naše kolektivno tijelo

Puno jednostavniji koncept s daleko kompleksnijim osvrtom na prošlost složila je redateljica s berlinskom adresom stanovanja, Marta Popivoda. Jednostavno i kronološko naslagivanje filmskih i TV zapisa masovnih okupljanja od početka pa do kraja nekadašnje Jugoslavije dalo je jedinstveni uvid u ideološki koncept, danas krajnje omražene ili pak precijenjene, bivše države, ali i u transformaciju koja je uslijedila nakon njenog raspada. Teško je složiti se s tvrdnjom iznesenom u jednoj kritici da bi se ovog filma postidio svaki jugonostalgičar, u jednakoj mjeri kao što bi se bilo teško kroz ovaj film naslađivati nad "njenom" propašću. Razlog tome je vrlo jednostavan, autorica filma je premlada da bi je itko mogao etiketirati kao jugonostalgičara, te je kao autor sazrijevala u jednom potpuno drugačijem političkom sistemu i okružju.

Film "Jugoslavija: Kako je ideologija pokretala naše kolektivno tijelo" valja gledati kao pojednostavljenu i personaliziranu (subjektivnu) usporedbu kompleksne prošlosti i sadašnjosti. Ni, predug, ni prekratak, s jasno posloženim protokom događaja, te kvalitetnim tempiranjem film je tečan za gledanje.

No, kako bi se izbjeglo bilo kakvo polemiziranje, najbolje je o filmu pitati samu autoricu.

Motiv da izbacite ovu priču je jasan, niti ga ne skrivate na kraju filma. Što je bio poticaj za ovaj autorski manifest

Jugoslavija je bila izrazito zanimljiv i za svoje vrijeme napredan koncept nadnacionalne države. Također političko pozicioniranje i ideje socijalističke Jugoslavije smatram najnaprednijim i uzbudljivijim za to vrijeme. Ona nam je ostavila ideje antifašizma, bratstva i jedinstva, nesvrstanih, radničkog samoupravljanja i uopće socijalne pravde, ali i gorko iskustvo djelomičnih praktičnih neuspjeha nekih od ovih ideja. Za mene je zato Jugoslavija inspiracija i opomena, ako je shvaćamo kao politički i ideološki koncept, a ne teritoriju, naročito danas, kada živimo u tzv. neoliberalnom kapitalizmu - koji je kod nas pre-divlji kapitalizam - koji briše javni sektor i samu ideju socijalne pravde.

Ta burna povijest nama - ljudima, a zatim i autorima s ovih prostora - omogućava prepoznavanje različitih sistema, jer smo osobno doživjeli njihove promjene i smjene za razliku od npr. većine Zapadnoeuropljana koji već generacijama žive u jednom sistemu i vide ga kao "prirodan" i jedini mogući.

Koliko ste skupljali građu?

Ovaj film je nastao u okviru dvogodišnjeg teorijsko-umjetničkog istraživanja 'Izvedba i javnost' koje smo Ane Vujanović, Bojane Cvejić i ja realizirale, kao dio boravka i rada umjetničko-teorijskog kolektiva Teorije koja Hoda u kulturnom centru Les Laboratoires d'Aubervilliers u Parizu.

Tokom ove dvije godine ja sam puno vremena provela u arhivama, a najviše u Programskom arhivu televizije Beograd, na čijoj sam svesrdnoj pomoći i podršci veoma zahvalna, a posebno gospodinu Kečini koji vodi arhiv i bez čije podrške ovaj film ne bi bio moguć.

Kako gledate na tu poodmaklu analitiku bivše države koja, vidljivo je, sve češće privlači zanimanje mladih autora

U ovom filmu radi se o vrlo ličnom gledištu na povijest socijalističke Jugoslavije i to uvijek naglašavam jer je u pitanju specifična perspektiva Beograda, kao i najuže autorske ekipe koju zajedno sa mnom čine montažerka Nataša Damnjanović i koscenaristica Ana Vujanović. Također u pitanju je i moja osobna pozicija posljednje generacije pionira koju sam pokušala upisati u film. A kada se koriste arhivski materijali, a naš film je napravljen isključivo od arhivskih materijala, ljudi obično misle da se pretendira na - jednu, opću i objektivnu - istinu. Međutim, to ovdje nije slučaj. U filmu dokumentarne slike nisu samo prikazane kao povijesne činjenice, već su i promišljane i kontekstualizirane glasom naratorice koja priča priču iz aktualnog trenutka, boreći se s pamćenjem, medijskim slikama i osobnim iskustvima. Na taj način, film rekonstruira promjenu društvenog uređenja Jugoslavije a zatim Srbije iz socijalizma u neoliberalni kapitalizam i historizaciju tih promjena kroz teatar povijesti.

Niko od nas iz ekipe filma nije dugo živio u socijalističkoj Jugoslaviji, tako da o njoj ne znamo mnogo iz vlastitog iskustva, ali svakako smo odrasli u tom kontekstu i atmosferi. To je bilo dovoljno da znamo da je postojalo nešto sasvim drugačije, pokušaj i u velikoj mjeri ostvarenje društva ravnopravnosti. Vjerojatno se mnogi koji su duže iskusili socijalističku Jugoslaviju ne bi u potpunosti složili sa nama, ali meni se čini da nama upravo ova distanca daje kritičku i makro perspektivu sa koje Jugoslaviju možemo da promatramo kontekstuliziranu suvremenim trenutkom, kao i drugim društveno-političkim opcijama njenog vremena.

Je li u radu bilo teško napraviti odmak od eventualnih poriva nostalgije?

Ovo nije film o Jugoslaviji kao takvoj, niti o jugonostalgiji, već o tome kako se ideologija te zemlje izvodila u javnom prostoru putem masovnih performansa. Što je bio sadržaj i poruka «masovnih ornamenata» koje je omladina socijalističke Jugoslavije izvodila kao socijalnu koreografiju na npr. proslavama Dana mladosti? Za mene je u ovom filmu bio jako važan koncept ‘masovnog ornamenta’ njemačkog teoretičara filma Siegfried Kracauer-a. On ima sjajnu misao koju smatram ključnom za razumjevanije filma: "Prostorne slike su snovi društva. Kad god uspemo da dešifriramo hijeroglife tih slika, u njima nalazimo osnove društvene realnosti".

Nadam se da smo uspeli da izbjegnemo nostalgiju, jer ovo nije povijesni film koji pokušava izreći neku mrtvu istinu o prošlosti ili da nas zadovolji sjećanjem na neka bolja vremena, već smo se bavili onom poviješću koju želimo investirati u svoju budućnost i kritički je konfrontirali sa suvremenim trenutkom.

Ne skrivate razočarenje individualizmom koji je stvorio buku u kojoj je teško čuti pojedinca.

U radu na filmu zanimao nas je i taj postepeni prijelaz sa ideologije kolektivizma na individualizam i koliko je on bio vidljiv u državnim izvedbama. Za to je najbolji primjer posljednji slet za Dan mladosti 1988, kada koreografkinja i plesačica modernog plesa Sonja Vukićević izvodi solo točku na stadionu JNA u Beogradu, a sa njom pleše 5000 mladih. To je bila prva solo izvedba - izdvajanje jednog virtuoznog tijela iz mase - koju smo mogli vidjeti na ovoj državnoj priredbi, a ujedno to je bio i posljednji slet i najava jednog novog svijeta.

O autorici:

Marta Popivoda je filmska redateljica i video umjetnica koja živi na relaciji Berlin – Beograd. Nakon završenih studija filmske i TV režije na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu završila je postdiplomske studije eksperimentalnog filma na Univerzitetu umjetnosti u Berlinu. Za studija u Njemačkoj stipendist je nemačke vlade u okviru programa DAAD. Popivoda je članica uredničkog kolektiva TkH [Teorije koja Hoda], teorijsko-umjetničke platforme iz Beograda, u okviru koje je inicirala i učestvovala u brojnim lokalnim i međunarodnim umetničkim i kulturnim projektima [kao što je ilegalni_bioskop]. Njeni radovi prikazani su na međunarodnim filmskim festivalima i izložbama. Poslednji autoričin film "Jugoslavija, kako je ideologija pokretala naše kolektivno telo" imao je premijeru na 63. Berlinalu i dobio je specijalno priznanje žirija 19. Sarajevo film festivala.

berlin zagrebdox intervju Mladen Šagovac interview beograd razgovor jugoslavija Srbija Marta Popivoda Baršunasti teroristi komunizam tranzicija teroristi slovačka