DISFF: "Bože moj, nemam pojma koji je ovdje naslov?"

Piše: Toma Zidić, umjetnički direktor Diversions International Short Film Festivala.

Diverzije, 2019. – treći dan.

Sjedim u famoznoj dvorani zrcala u kinu Zelina. U dvorani čudesa u kojoj te s dugačkog zida promatra tvoj vlastiti lik.

Iza mene u dvorani Miki pregledava fajlove i pušta jazz, pored mene Maša je zadubljena u monitor i sa slušalicama na ušima pregledava filmove za žiriranje.

Još jučer mislili smo da kasnimo s prvim, otvarajućim filmom. Istekao je wetransfer link, DCP je nepotpunog zapisa. Ne. Nemre se to desiti na otvaranju. Za 15 minuta je 6. Redateljica Nikolina se dojavila iz staračkog doma. Neugodno mi je, no takve se stvari događaju. Čekamo. Miki, Marko i ja napeti ko' puške za pultom u vrsti, svaki na svom laptopu. U zadnji čas stiže sms poruka s linkom na vimeo link. Publika samo što nije ušla. Šaljem sms Marku. Marko si link prosljeđuje na Messenger. Downloada. Op. Ruši mu se komp. Gledamo se i smijemo. Pokrećem download, Fanjek mi čita broj po broj linka dok ga tipkam u svoj browser. Miki čeka, gledamo se. Smijemo se. Publika će krenuti ulaziti za 2 minute. Nećemo uspjeti. Ni sad. Ni sad, ni opet. U zadnju minutu i pol sve se pokrenulo – fajl je stigao. Super. Ali, vraga. Ops. Zaboravio sam poslati telop Čunga-Lunge Mikiju. Klikćem. Šaljem. Naš telop je vani. Otvaraju se vrata, publika ulazi. Prvi film šestih diverzija „skinuli“ smo sa sms poruke i prikazali ga na vrijeme. Početak za pamćenje.

Tipkam, pišem nekoliko mailova paralelno između par telefonskih poziva, malo prije sam poslao petu pripremu za tisak u pogon tiskare – dečki sa ZenBazena trebaju članske iskaznice kako bi mogli „knjižiti“ svoje donacije iduća četiri dana. Dubravko baš zove, po tko zna koji put, da veli da je okej, Petra iz tiskare je odobrila tisak. Gledam na mobitel – sedamnaest sati i trideset i šest minuta. Marko iz Ministarstva Titlova upravo je došao pojesti porciju Ivkinog graha prije nego odradi još jednu šihtu titlanja uživo. Čovjek je prošli tjedan odradio Animafest i paralelno strpljivo primao naše fajlove iz cijelog svijeta – 64 filma, 32 zemlje, poneki smotani autor koji kasni s podacima, gdje mi nešto zabrljamo zbog sto poruka i različitih formata, no sve je spakirano i njegovi prevoditelji su preveli sve filmove.

Dan mi je počeo u 6 i nešto ujutro. Brzi tuš. Digel sam Icmana iz DVD-a Zelina na „vatrogasnu“ intervenciju: do Z1 moramo biti u 8.00. Mateja je odobrila prijevoz , brojimo svaku vožnju, svaki novčić – jer nemamo ni puno za prijevoz, o honorarima i ne razmišljamo previše, samo idemo naprijed. Guramo, trčimo, i nalazimo rješenja za sve prepreke „on-the-go“. Krećemo iz vatrogasne postaje u Zelini u 7 i 20, otprilike. Google se urotio protiv Icmana i mene, karte vele da stižemo na telku u 8:06, 8:05, 8:09... a do Ljudevita Posavskog nas u crvenom kombiju navodi kroz najveće gužve, krivom rutom i na sto semafora. Samo da bi uživo rekel par rečenica i pozval ljude u Zelinu. Tome unatoč, stižemo sigurno a teta na porti odma veli: ne brinite, oni vam uvijek kažu 10 minuta drugačije, u slučaju „nedajbože“. Glavom sam na drugom mjestu i u trećoj prepreci.

Vraćamo se nazad u klijet kod Hrupeca, gdje strani filmaši doručkuju u idili. Rotem i njen dečko došli su večer prije i pošli na počinak s rečenicom: jedva čekamo ujutro otvoriti vrata da nas zapljusne sunce... Darku engleski nije najjača strana, no s kuhanjem, prostorom i smještajem nije samo ugostitelj već prijatelj. Zove, sve pita kak i kaj da napravimo da se filmaši bolje i lagodnije osjećaju. Tek malo vremena za odmor i počinak uz fini domaći sir dovoljno je da me podsjeti protekle večeri i dana.

Bio sam sretan, kao gotovo nikad do sad u ovih šest zahtjevnih godina, vidjevši u publici lica, ljude koji nikad nisu bili na festivalu. Mislio sam da ne budemo imali išta ikome reći, no poželio sam to ipak učiniti i reći što mi je pri srcu – nekoj novoj publici, za neka nova i drugačija iskustva i poznanstva. S druge strane mori me budžet, mori me što smo puno puta i često mojom krivicom skrivili dogovore, ostali dužni, učili se, fulali, učili se pa opet fulali ali nikad nismo prestali s prikazivanjem filmova u dvorani Kraluš. Bio sam veseo kao nikad do sad. I volonteri su podijelili veselje. No, ne zadugo. Večerašnji funky koncert održali smo za nas i goste publike. To bend nije smelo. Nije nas smelo ni to da su dečki sa Zenbazena, gotovo maločas, bili pred otkazivanjem cijelog programa. Nizu izvođača. Publici. Svima kojima su se obećali. Okrivili smo sebe, jedni druge, Vitezove, grad, opet sebe, pa druge – i tako u krug. Obećao sam im da ćemo napraviti sve. Dubravko ih je smiril. Koncert traje. Mislim u sebi – je l' uredu da sam ovdje dok su oni dole? Stalno mislim jesu gladni, zovem, provjeravam da održe moral, da ne misle na problem već da ga rješavaju. Svojom snagom, stavom i načinom. Ispred mene je prazna dvorana – i opet i bend i mi borimo se načinom. Bend svira kao da svira za prepunu dvoranu, mi plješćemo i urlamo kao da nas je tristo. Sretni smo, veseli – ja, uobičajeno, gorko sretan jer si mislim: ma, dovraga, koliko bi samo svima nama lijepo bilo samo da se ljudi odluče doći. Samo da nam daju to prokleto povjerenje – ne novac, koncert je besplatan. Projekcije isto. Vrijeme, srce i entuzijazam ionako ne možemo i ne znamo kako i koliko naplatiti. A to i ne želimo.

Dolazi glas do nas da počinje kiša. Vladimir, partner gošće Yaare iz Izraela par sati prije navijestio je da će sigurno kiša, jer nebo već svijetli i dela light show. Nema druge nego da rokne. Bend svira. Rifovi padaju jedan za drugim, uši nam zvone dok pasemo oči na mladom basistu koji je jedva čekao tako veliku binu. Bosonog i zatvorenih očiju Mislav nas je očarao beskonačnim, tekućim basom i svojim plesom koji je otplesao za sebe samoga ispred svih nas. Tomi izvještava da je počela tuča. Tuča?! Je, fakat. Vani je tuča i lije u slapovima. Ma daj, čovječe! Trčim pred pozornicu. Bend nema pojma što se vani zbiva. Arapski fusion zvukovi, kino i tekući, ispirući pljusak – savršene karike jednog eteričnog, očaravajućeg lanca. Maša i Natalija šalju poruku da su u Placu – ne mogu nikam. Zovem Nikolu – ne javlja se. Gotovo je. Ovo je kraj Zenbazena – pomislio sam. Fak. Zovem Svebora. Ništa. Idem pred bend jer i ovako i ionako sad mi drugo ništa ne preostaje. Bend svira u svom transu – više se teško iznenađivati, samo ukipljeni slušamo i plješćemo. Nek' svira bend i nikad ne prestaje. Vani grmi, prolom oblaka biblijskih proporcija. Moram ići po cure jer će ionako kad-tad pokisnuti. Uzimam kišobran koji nakon dva koraka više nema smisla. Tenisice su promočile čim su takle cestu. Nema veze, trčim. Dolazim pred Plac. Natalija bosonoga hoda do kina, ja držim jedan kišobran koji i dalje nema smisla. Utrčali smo u kino. Dok dolazimo k sebi ja izuvam tenisice i čujem bend koji ne prestaje i dalje ne zna što se zbiva. Zahodi su poplavili, u podrumu učilišta digla se voda. Koncert završava skoro više od dva sata nakon što je počeo. I završio je fenomenalno. Mokri, pokisnuti  i poplavljeni gledamo prizor u koji je teško povjerovati s obzirom na okolnosti. Nikola se napokon odjavljuje – sve je ok, nekim čudom samo su dva šatora pokisla, ostalo je ok. Dio ekipe ostaje preko noći, dio ide ča za Zagreb.

Večer se nastavlja lijepim druženjem s Robostropom i prizivanjem nekih zaboravljenih uspomena iz ne tako dalekih dana ostavljenih u prošlosti a završava neobičnom raspravom o filozofiji i fizici vremena i lomu prostor-vremena. Spominje se i spektar frekvencija i veze s linearnim slijedom i protokom trajanja. Još jučer bili smo u Zagrebu u notama Melite i njenih majstora koji su blagoslovili tjedan sa „Shalom Aleichem“...

Prije „vatrogasne“ intervencije s Icmanom zaključio sam da nemam zamjenske tenisice i moram uskočiti u tenisice od Bože u Medoviti, nemam drugog izbora. Nisam računao na ovakav pljusak. Pokisli miševi po suncu su ponovno hodali, uz priče o prošloj noći, padovima s bicikla i ponekom upozorenju pri prolasku auta: „Watch your everything“. U nedostatku boljeg termina, to nam je bilo dovoljno za opis svega. Zenbazen ostaje, sve ide, dečki su krenuli graditi... Kombiniramo smještaje, trebamo dodatne ugostitelje, trebamo puno toga – no nemamo si to čime priuštiti a da stvar bude ironičnija upravo trčim na sastanak malih festivala u Gradonačelnikovoj sali za sastanke. Prvi puta, predstavnici malih festivala iz Zagreba, Rijeke, Osijeka, Opatije i Zeline sastali su se s jednim od svojih Umjetničkih savjetnika Hrvatskog audiovizualnog centra kako bi otvoreno popričali o stvarima koje nas more i muče, kako bi rekli koliko su nam neke stvari teške ili nerazumljive ali i kako bi se zajedno okupili u jednu organizacijsko-zagovaračku inicijativu koja za cilj ima udruživanje u suradništvu.

Taj treći dan prošao je poput blagoslova za sve nas – ZenBazen krenuo je raditi stage, dobro su raspoloženi, rade još tiska, uzeli su kombi. Nama se pojavila publika. Neka nova publika. Stari par izlazi iz kina i intrigiran je iračkim filmom koji su upravo pogledali. Ljubavni brodolom gay para usred ratom zgrabljenog Mosula. Zapanjeni su. Pričamo o ljubavima, što smo, kako smo, zašto smo. Pričamo, mi pričamo o filmu dok Marko uživa u Ivkinom grahu. Sve je nekako opet isto ali i potpuno drugačije. Baš sasvim i potpuno drugačije. Sjedimo ispred kina svi zajedno, kao i uvijek, na zemlji. Pričamo o samoborskim kremšnitama, razlici Varaždinaca i Zelinčana – Prigoraca i Zagoraca. Antigoni je s nama i donijela nam je armenske baklave. Antigoni je prvi puta došla 2017., dok danas, tri godine poslije uči i polako govori hrvatski jezik i radi za nas. Grčka kompjuterašica sa švicarskom adresom koja radi za Visions du Reél i Thesaloniki Documentary. Od 2019. i za Zelinu. I Animafest.  Velimo joj da bi kao Grkinja u Švicarskoj bila idealni hrvatski predstavnik i filmski ambasador. Pričamo o filmovima, pričamo japanski. Razmjenjujemo naljepnice s fotografijama redatelja... Zaključujemo da se Prigorci i Zagorci poslovično „ne podnose“ zbog odnosa sa Suncem. Svatko misli da ima bolje sunce na svom trsju, bolji komad njegovog svjetla – pri gori ili za gori. Moje ili tvoje, koje je sunce bolje? Christoph iz Innsbrucka djelomično se složio s tom tvrdnjom i komentirao da je to u naravi ozbiljan Prometejevski problem.

Sve je isto i potpuno drugačije. Baš sasvim potpuno drugačije. Sjedim i slušam – Mašu, Nataliju, Yaaru, Vladimira, Marka, Luku, Marina, Christopha – gledam ih kako se smiju dok sam u sebi sjetan. Osvrćem se oko sebe. Vidim kuće naših prvih susjeda i pitam se slušaju li nas. Što misle o nama i misle li išta uopće? Mislim na scene iz onih tipičnih „obiteljskih“ filmova gdje susjedi susjedima poklanjaju kolače, dođu si na vino. Volio bih da dođu. Iako smo nekad možda trun preglasni ili preiskreni u svom ponašanju, sjedimo tu ne zato da provociramo. Sjedimo tu čekajući da nam se netko pridruži. Nama se filmašima lako sporazumjeti bez obzira od kuda dolazili – no uvijek vapimo i čekamo publiku, druge ljude, druge osobe i goste koje ne poznamo, i koji nam nisu bliski. Čekamo u nadi da će netko doći i sjesti s nama. Podijelit ćemo s njim ili s njom – ili s njima sve što imamo, a nemamo puno. Čekamo da nam doručak kod Hrupeca dođe netko tko s festivalom veze nema i jednu svoju tjednu kavu pokloni ljudima koje neće imati priliku nikad više sresti, vidjeti ili upoznati. Jamčimo vam da poslije nje mnogo toga neće biti isto. Upoznat će te ljude koji tu vole dolaziti, koji imaju mnogo priča za ispričati, koji vole film, umjetnost i vaš grad. I u njemu se osjećaju dobrodošlo ali ne znaju točno kome da to izraze, pa to nama iskazuju i previše. Mi, pak, mislimo da to ne zaslužujemo primiti.

Prošli smo šumu Harry Pottera i nas tri smo sigurno došli na odredište – u Medovitu. Sad je četiri ipo ujutro. Dečki su otišli leći. Luka i Marin, producent i scenarist – obitelj Diverzija. Likovi koji su se zbondali i sprijateljili upravo ovdje, u Svetom Ivanu Zelini prije više od tri, četiri godine. I bit će ove godine još takvih priča. Sutra stiže još stranih filmaša, za vikend i domaćih. Ne bih volio da ih sami pozdravljamo, a imamo toliko malo vremena. Treba nam pomoć.

U vašoj Zelini održava se šesti međunarodni filmski festival kratkog filma.

P.S. – Tekst nema fotku jer si fotografa ovaj puta nemremo priuštit. Poučeni iskustvom prva tri dana, ufamo se u to da se do kraja tjedna sve se može promijeniti. S druge strane, možda je tako i poetičnije i ljepše da jednom stvaramo uspomene jedni za druge i jedni s drugima.

Toma Zidić Diversions International Short Film Festival DISFF