12. ZFF: Vuk Ršumović i Denis Murić (intervju)

Galerija fotografija

Debitantski cjelovečernji film Vuka Ršumovića na otvorenje Zagreb Film Festivala je iz Venecije stigao s čak tri nagrade. Osim što je osvojio srca publike Mostre, u sklopu programa "Tjedan kritike" te nagrade dva žirija kritike - Međunarodne udruge filmskih kritičara iz cijelog svijeta (FIPRESCI) te nagradu Federacije filmskih kritičara iz Europe i mediteranskih zemalja (FEDEORA) za najbolji scenarij. U Zagrebu je izazvao jednako oduševljenje publike i struke, dok je mladi glumac Denis Murić poklonivši se zagrebačkoj publici nakon hrvatske premijere u kinu Europa pozdravljen ovacijama.

Kako ste pronašli priču?

Moja supruga, Ana Tomović, kazališna je redateljica i u to vrijeme je ima jednu organizaciju koja je koristila dramske tehnike u pedagogiji u radu s djecom. Jednom prilikom su imali radionicu u domu za nezbrinutu djecu gdje je upoznala odgajatelja Dragana Rovovića koji joj je ispričao tu priču kao jedan slučaj iz njegove karijere. Kako je ona meni to prenijela, tako sam ga i ja poželio upoznati. Nastavio sam istraživati tu vrlo neobičnu priču, Rovović nam je bio i stručni savjetnik na filmu jer sve te stvari koje znam o slučaju tog dječaka znam preko njega. To je bila polazišna točka. A kako sam studirao i Jungovu psihologiju, tako sam nastavio i s istraživanjem nekih bajki i mitova kao i neke druge slučajeve "divlje djece" kao i neke filmske reference kao što je "Neobičan slučaj Gaspara Hausera".

Trenutno je u Srbiji dosta popularan kinematografski hiperrealizam. Vi ste se očito odlučili odmaknuti od aktualnog mainstreama?

Da. Generalno se čovjek mora voditi za svojim osjećajima i osobnim kriterijima. Ne bih volio film koji je čemeran, koji je težak za gledanje. Sama priča je već teška. E sad kad bi "Ničije dijete" i u tom vizualnom ključu bio težak za mene bi to bio pleonazam. Htio sam film koji u slici ima određenu stilizaciju, a da opet kroz priču i glumu ima dovoljnu dozu autentičnosti i iskrenosti. Kad sam o tome razgovarao sa scenografkinjom Jelenom Sopić i s direktorom fotografije Danielom Radovanovićem te naravno s kostimografkinjom Majom Mirković i kada su oni to čuli rekli su - Hvala ti na ovome! Automatski smo se svi našli na istoj valnoj dužini i napravili film kakav danas imamo pred publikom.

U filmu je dosta izražena ta eksploracija identifikacije. 

To je tema, zbog svih tih okolnosti vezanih uz glavnog junaka, koja se jednostavno sama od sebe nameće. Dosta je ljudi već nakon Venecije (Mostra) to izvuklo u prvi plan. Već samim imenom se nameće nacionalnost. Čiji si ti? E pa ti si naš! Meni je cijela priča djelovala kao apsurd. Htio sam da se na kraju filma stavimo u njegovu kožu i sagledamo cijelu tu stvarnost s ratom i ubijanjimac iz pozicije jednog ljudskog bića koje to uopće ne razumije. Njemu apsolutno ništa ne znači da li je Musliman, Hrvat ili Srbin. Pored toga, ta priča o pripadnosti, koja suštinski jeste priča svih nas, kod njega je esktremizirana. Čim je završio u šumi, znači da je bio neželjen. Da bi potom, nakon što se naučio snalaziti u toj divljini, novoj sredini, bio ortgnut i nanovo smješten u neki njemu novi svijet.

U kojem trenutku je Denis ušao u priču?

Radio sam dosta audicija i nikako nisam bio zadovoljan. Ustvari nevjerojatna je sreća da sam našao Denisa. On je ranije snimao film "Enklava" Gorana Radovanovića, u kojem glumi jednu od dječijih uloga i tamo ga je primjetio moj producent Miša Mogorović i on mi je javio, odnosno rekao da moram pogledati tog dječaka. To je bio jedan casting kasno u noći. Taman smo bili u Sarajevu na castingu gdje smo imali još jednog interesantnog dječaka za ulogu, ali on je imao problem što nije imao pratnju a bili smo već praktički pred snimanje. Kako smo se vratili u Beograd i tu smo s Denisom imali neke probe u zatvorenom prostoru. Interesiralo me kako se kreće je li dovoljno fizički spretan s obzirom da je trebao igrati dječaka koji je odrastao u šumi, u divljini. Bilo mi je jako važno naći nekoga tko ima dovoljno izraženu imaginaciju i tko je dovoljno emotivan da ne bi mehanički reproducirao ono što se na setu od njega traži. Denis je u tom pogledu bio savršen. Između ostalih stvari koje smo ga zamolili da ispriča o sebi, pitali smo ga da li ima psa. Bilo nam je jako važno da glumac u toj ulozi ima već korelaciju sa životinjama, sa psima. I on jeste imao psa kojeg su ubili šinteri, a kako nam je ispričao tu priču rasplakao se što nam je bilo šokantno ali i pokazalo se dosta važnim za uspjeh ovog filma.

Denis Murić

Denis Murić pak dječački spremno prihvaća sve što ga se zamoli. Netom prije intervjua zamoljen da ode podijeliti preostalih nekoliko ulaznica za film u kojem tumači glavnu ulogu prihvatio je zadatak kao igru. Poklonjenu pažnju također prihvaća dječjom radošću pa je tako i jedva dočekao pitanja posvećena njemu.

Kako si ušao u svijet glume?

Sasvim slučajno. Nakon treninga sam pratio prijatelja na casting koji je bio u domu kulture, ja sam ustvari išao tamo njega bodriti. Nisam se ni imao namjeru prijaviti, ali kako sam mu iz publike dobacivao i navijao za njega, a onda mi je Boban (Slobodan) Dedeić, koji je radio castin rekao - Dođi ti vamo mali, ti si meni zanimljiv. Da vidimo šta ti znaš? Meni je to bilo glupo i nisam imao nikakvu namjeru se baviti glumom.

Nakon što si pogledao film kako si doživio tu cijelu priču?

Ne znam. Ja sam se nekako više bavio samim sobom nego filmom. Promatrao sam sebe i svoje pokrete. Stalno tražio nekakve zamjerke, gledao gdje sam mogao nešto napraviti bolje. Takav sam i u stvarnom životu, sve što radim želim napraviti što je moguće najbolje.

U rano proljeće 1988. lovci u bosanskim planinama pronalaze malog dječaka među vukovima. U Travniku mu jedna od socijalnih radnica nasumično daje ime Haris i uskoro ga po hitnom postupku šalju u centralno sirotište SFRJ u Beogradu. Tijekom godina Haris se transformira iz divlje zvijeri koja grize, ne podnosi ni ljude ni kuhanu hranu ni nošenje cipela, u kultiviranog dječaka koji savlada pisanje, čitanje i postolarski zanat. No, njegovu krhku socijalizaciju prekida rat: u proljeće 1992.

Jugoslavije više nema, a socijalne službe nove BiH države traže da se dječaka pošalje kući - kući, gdje se upravo sprema rat. Ono što film "Ničije dijete" čini vanrednim filmskim djelom jest priča u kojoj Ršumović personifikaciju nekoga univerzalnog, dakle lišenog identifikacije, nametanjem identifikacije pretvara u osobu s nacionalnim identitetom.

Trailer - Ničije dijete

Koliko je pak mali "Pućke" neopterećen društvenom identifikacijom dakle nečim njemu besmislenim vidljivo je u sceni pionirske zakletve kada Haris vidi da sudjeluje u nečem posebnom ali da ne shvaća poantu te svečanosti. Film u sklopu Zagreb Film Festivala možete pogledati u nedjelju 26. listopada.

Kino Europa zff zagreb film festival Mostra ničije dijete vuk ršumović denis murić ničije dete međunarodno filmski festival u veneciji dragan rovović ana tomović jelena sopić fedora firpresci tjedan kritike slobodan boban dedeić