12. ZFF: Darko Šuvak - Htio sam htio zabilježit ovaj trenutak, zapisati trenutnu sliku društva.

Problem kod filma Happy Endings je što ga uporno svi pogrešno predstavljaju. Ima tu svega i svačega, od najava da je posrijedi akcijska drama u američko-hrvatskoj produkciji (Pula), pa da je to priča o grupi žena koje se odluče napljačku (HAVC) pa do opisivanja filma kao kriminalističke drame (Matica hrvatska). Tako da tko god ide pogledati film u samom startu iz ovog ili onog razloga ima potpuno pogrešnu predodžbu o filmu koji je ustvari najbliži opisu nekakve crnohumorne drame snimljene u stilu hrvatskih filmova osamdesetih godina.

Film o klasičnoj hrvatskoj ženi (i hrvatskom načinu rješavanja problema)

Netko je predstavljajući ovaj film nazvao ga ženskim. Još jedna potpuno pogrešna i nepoštena predodžba, prema ženama ali i autoru ovog upečatljivo hrvatskog djela. "Happy Endings" nije ženski film, već film o ženi. Onoj istoj ženi koja potpuno mirno prihvaća kćerine prevrate u životu, koja potpuno hladno nakon budalaste i djetinje ekspade supruga ratnog veterana njegov kalašnjikov iz rata sprema u kauč, te koja kad joj prijateljica koja je žica nešto opljačkanog novca počne jamrati kako je sebična, izvadi pištolj i počne se pripremati na novu pljačku banke. "Happy Endings" nevjerojatna je posveta ženi u Hrvatskoj. Njenoj odlučnosti i spremnosti da pošto-poto drži sva tri prokleta stupa kuće/stana unatoč financijskoj stisci, ali istovremeno i posveta njenoj gluposti jer probleme rješava na tipično hrvatski način - stvaranjem novog problema.

Prizor iz filma "Happy Endings"

Spontana pljačka

Šuvak je režirao film koji će vas istovremeno nasmijati i učiniti izuzetno napetima a na kraju priče i potresenima suočavanjem sa surovom stvarnošću sebe samih. Unatoč dobronamjernom autorskom upozorenju da je prvi dio filma sporog tempa i građenje priče, nisam osjećao manjak dinamike nego baš naprotiv. "Happy Endings" je film koji slaže slojeve iščekivanja koje pak presjeca tipično hrvatskim ironijama na račun životnog tavorenja kakvome danas svjedočimo. Pljačka u filmu uopće nije osmišljena. Događa se iznenadno i nimalo spektakularno, dakle nikako medijski atraktivno već potpuno spontano i nekontrolirano. Baš onako kako bi je i učinio beznačajni očajnik, odnosno sasvim običan čovjek kojem je voda došla do grla.

Cijeli film čekate da se dogodi nešto loše i to je ključ koji najviše govori o nama i društvu koje ovaj film dokumentira. Hrvati su navikli neprekidno iščekivati da se dogodi nešto loše, a probleme rješavaju stvaranjem novih problema. Ukoliko smatrate da to nije točna pretpostavka, samo svratite do Brežica i pogledajte red na tamošnjem bankomatu ili se provozajte nekim od zagrebačkih tramvaja i uzmite bilo koji oglasni papirić raznih kamatara ostavljen na njihovim prozorima s unutrašnje strane. Gdje ima potražnje, ne manjka ni ponude. A krunski dokaz ovoj tezi su bilo koji politički izbori u Hrvatskoj. Bilo koji.

Milion

Druga stvar koja oduševljava kod Šuvakovog filma, a već sam je ranije spomenuo je što već samim zvukom ali i tempom te intonacijom radnje nevjerojatno asocira na hrvatske društvene filmove s početka osamdesetih godina prošlog stoljeća. Zlatna arena za zvuk je (ponekim greškama unatoč) sasvim komotno mogla biti dodjeljena ovom filmu upravo iz spomenutog razloga. Kako bi dodatno publici nabacio hint Šuvak u film dodaje i kultnu pjesmu zagrebačke Boe - 'Milion' koju u jednom trenutku pjevuši Areta Ćurković kao Ankica. Čak je i radnju filma smjestio u novoizgrađeno zagrebačko naselje.

Prizor iz filma "Happy Endings"

Hapy Endings

Koliko god je ustvari ozbiljan ovaj film, sveprisutna je ironija s kojom prati priču o Ankici koja s prijateljicom Ljiljom (Daria Lorenci) neuspješno vodi salon za masažu. Ovo je nije film o problemima koje pojedinac ima sa društvom, već sa samim sobom a na što tek potom dolaze društvene poteškoće. Areta Ćurković je fantastično, gotovo prirodno dočarala gospođu iz susjedstva. To je ona gospođa koja samošuti i klima glavom dok mi jamramo kako su političari iskvareni, kako smo okruženi mafijašima i zelenašima te koja šuti joj je kćer maznula novac koji je sakrila u ormar za crne dane ili muž totalno mrtvo puhalo. To je ona ista gospođa za koju su susjedi mislili da je fina i mirna žena koja samo pokušava skrpati kraj s krajem. Dok nije opljačkala banku. Šuvak tu istu gospođu (koja je ustvari metafora za nas same, za naše društvo) na kraju filma još dodatnom ironijom ponizi. Jer osoba (i društvo) koja probleme rješava stvaranjem problema drugo niti ne zaslužuje.

Šuvak

Snimatelj iz Amerike dolazi u Hrvatsku i režira film bez prevelikih intervencija na sliku. Zašto?

Pitanje, mislim, ima i odgovor u sebi. Prva stvar kad sam napisao scenarij, kad sam bio inspiriran svim tim člancima i sam upisao da ću ga ja režirati rekao sam si da ga snimat neću. Branko Linta, sjedili smo u srednjoj školi skupa, snimali prve crno bijele filmove, ja režirao a on snimao pa je on bio očigledni izbor. Drugi dio metode je bio 20 dana snimanja, znao sam da nemam rasvjete, ima je ali jako malo. Snimali smo sa dvije-tri kamere, imao sam tu sreću da mi je Jozo (Patljak) to omogućio, znao sam da imam instinkt od 25 godina iskustva da kad vidim loš kadar da ću ga znat promijenit relativno brzo, a da imam dobre ljude koji će se znati tome prilagoditi. Mislim sedam snimatelja je radilo na filmu. Dečki bi samo došli na set ja bi pokazao kameru i rekao evo, alat ti je tu. Morao sam se odreći slike. Rekao sam si ako ću se početi bavit slikom, ovo neću tako skoro završiti.

S obzirom na osjetljivu stvarnu socijalnu sliku društvene skupine koja je prikazana u filmu, rad na scenariju je morao biti zahtjevan. 

Film je inspiriran stvarnim događajima i htio sam htio zabilježit ovaj trenutak, zapisati trenutnu sliku društva. Bez obzira što me snimateljski posao razvlači svuda po svijetu, konstantno sam negdje na putu, uvijek se vratim u Zagreb. Imam tu sreću da to mogu. Kao snimatelj već instiktivno osjećam potrebu zabilježiti neki određeni moment, uhvatit specifični trenutak u vremenu. A ovo je bio jedan takav trenutak. Taj privid kao boljeg. Kao dobre nove zgrade, dobri auti, kao kapitalizam a sve ustvari zatrpano problemima. Čekaj. Nije samo u lovi problem. Problem je u tome da mi moramo početi preuzimati odgovornost za naše postupke, za to što mi u ovom trenutku jesmo. Dosta dugo sam pisao scenarij, htio sam da bude fluidan, da ima taj kumulativni efekt, da je prvih četrdesetak minuta priče akumulacija. Čak je jedna od prvih ideja bila da špicu stavim u sredinu filma jer to su dva filma.

Pljačka je dosta spontano dočarana…

Ma da. Ja sam se nagledao tih snimki pravih pljački u Sao Paolu u Brazilu, u Zagrebu (u Sesvetama), u Americi i svugdje je uvijek isto izgleda. Spontano i iznenadno, neplanirano. 

Kino Europa zff zagreb film festival havc hrvatski audiovizualni centar Daria Lorenci Flatz areta ćurković