10. ZFF: Intervju s Majom Miloš, najtraženijom gošćom festivala

Galerija fotografija

Nakon što je 2010. godine 'Srpski film' Srđana Spasojevića uzdrmao regiju, pa i svijet, teško je bilo zamisliti da će to pokušati dokučiti još koji redatelj iz regije. Dvije godine kasnije iz Srbije dolazi novi filmski šok i to pod redateljskom palicom žene. Ona je Maja Miloš i njen dugometražni debi 'Klip' je zabranjen u Rusiji, a bilo je i pokušaja da se u regiji nametne ideja zabrane gledanja za mlađe od 18 godina.

U središtu 'Klipa' je šesnaestogodišnja Jasna (Isidora Simijonović) koja je zaljubljena u Đoleta (Vukašin Jasnić) - sedamnaestogodišnjeg mladića sa kojim ide u istu školu. Neugodno joj je pokazati mu bilo kakvu naklonost. Usprkos tome, oni započinju vezu u kojoj komuniciraju jedino  tako što se snimaju za vrijeme seksa. Jasna sa društvom često odlazi na tulume gdje se zabavlja, dosta pije i drogira se. Oni su raskalašeni, tuku se i nakon toga spavaju u školi za vrijeme nastave. Jasna je bijesna na sve. Ipak, ljubav i nježnost javljaju se u vrlo surovom okruženju.

Klip: Trailer

Za neke briljantan tvrdokorni realistični prikaz dekadencije srpske mladeži izložene kulturnoj degradaciji u posljednje dvije dekade. Za druge pak, isforsirani eksploatacijski i oportunistički početnički uradak pretrpan maloljetničkim seksom. Bio loš ili dobar, 'Klip' je regionalno filmsko ostvarenje godine. O tom filmu pišu i govore gotovo svi, a i odnosi nagrade. Za početak tu su dvije nagrade s Internacionalnog filmskog festivala u Rotterdamu koje nikako nisu zanemarive, nagrada Tigar i nagrada Kruga nizozemskih filmskih novinara. Premda je ovog ljeta trebao biti prikazan u Motovunu, gdje je nagrađen „Bauerom“, 'Klip' je svoju hrvatsku premijeru imao u Metropoli na 10. Zagreb Film Festivalu gdje ga je dočekala publikom krcata dvorana kina Europa. Kada je trebalo odabrati festivalske goste za intervju, bilo je upitno hoćemo li dobiti termin za razgovor s redateljicom Majom Miloš. Naime, upravo je za intervju s njom bilo podneseno najviše zahtjeva, oko dvadesetak.

Kako vam se čini sinoćnja premijera? Jeste li zadovoljni reakcijama i prijemom?

Moram priznati da sam oduševljena. Prije svega sam bila presretna što je dvorana bila puna, i što su ljudi nakon projekcije ostali pričati o filmu. Stvarno sam jako zadovoljna. Imam posebnu tremu kada film prikazujem u regiji jer znam da jedni druge možemo razumjeti puno više i sigurno da ljudi u Hrvatskoj puno bolje razumiju film, vide sve specifičnosti kojima se Klip upravo i bavi. Željela sam napraviti stvarno realističan film, iako autentičan lokalni film, a znam da ljudi ovdje mogu prepoznati sve te stvari puno bolje i puno bliže nego bilo gdje drugdje u svijetu. Tako da… bila sam stvarno jako uzbuđena i baš mi je bilo drago su reakcije bile lijepe kada smo poslije pričali.

U kojem ste trenutku zaključili da želite raditi ovakav film? Znači onaj specifičan trenutak u kojem ste odlučili – E, to će biti moja tema?

Na Internetu sam vidjela gomilu snimaka mobitelima koje su upravo klinci i snimali, u kojima maltretiraju jedni druge, neko blago nasilje prema profesorima, snimke seksa, opijanja, drogiranja. Kada sam vidjela koliko je tih snimaka i koliko su oni različiti, i koliko je to meni djelovalo da postoji neka stvarno ogromna energija koja bukti iz tih mladih ljudi koja ne zna kako da se kanalizira, samo eksplodira, htjela sam vidjeti što se događa sa njima jer mi je djelovalo kao da su jako grubi jedni prema drugima i da je to okruženje u kojima oni odrastaju…

Prizor iz filma "Klip"

Evo, nedavno smo svjedočili tragičnoj sudbini jedne djevojke u Kanadi, bila je zlostavljana upravo zbog takvih stvari – zbog klipova i slika.

Da, i to je nešto za što mislim da je stvarno jako prisutno u mlađoj generaciji. Ono što sam ja željela jest vidjeti što se događa sa emocijama, što se događa sa komunikacijom, sa njihovim odnosima i što je meni bilo najznačajnije – što je sa ljubavlju u takvom okruženju. Kako se ona javlja i ispoljava. Mislim da često ne možemo primijetiti da te emocije među njima postoje, zato što ih oni ispoljavaju na način na koji mi nismo navikli i na koji ne očekujemo. Pored toga, mislim da dosta postoji tabuizacija emocija u cijelom društvu i da su emocije nešto što nije poželjno, naročito o surovom okruženju. Jer, kad god netko iskazuje emocije, on može biti povrijeđen. I to nešto što je pravljenje distance od obitelji, škole, ili bilo čega što je socijalno prihvatljiv. I  s druge strane što je velika potreba da se zaštite, time što neće pokazivati emocije. Mislim da dolazi do toga da mi koji nismo pripadnici te generacije često ne možemo shvatiti kako oni komuniciraju. I da tu postoje emocije. Mi pričamo o mladima koji ne mogu racionalizirati svoje emocije, koji trenutno traže svoj identitet, nisu sigurni ni u svoje emocije, ni tko su oni. Ono što je meni bilo interesantno jest upravo taj vrtlog emocija koji se ne racionalizira niti iskazuje na način na koji mi očekujemo.

'Klip' je najčešće uspoređivan s 'Klincima' (Kids) Larryja Clarka iz 1995. Koliko su, i jesu li uopće, Klinci utjecali na ideju vašeg filma i vas kao redateljicu i scenaristicu?

Moram priznati da je to bio kultni film kada sam ja bila mala, i to je film koji jako volim. Smatram da je bio jako značajan za moju generaciju, ali kada sam počela razmišljati o Klipu, nije to nešto što je bila moja referenca. Racionalno, naravno. Svi filmovi koje ja volim i redatelji koji su formirali moj filmski ukus i moj odnos prema filmu sigurno da su na neki način utjecali. Ja stvarno jako volim film 'Klinci', ali ono nešto na što sam se stvarno željela osloniti u filmskom smislu prije svega su bili filmovi jugoslavenskog crnog talasa…

Da, to je moje sljedeće pitanje...

… u tom smislu redatelji kao što su Makavejev, Pavlović ili Petrović su meni prije svega bili uzor i to naročito u smislu kako su oni jako otvoreno i direktno pričali o problemima koje su viđali u društvu. Jako iskreno su pristupali tome, bez osuđivanja. Način na koji su oni voljeli svoje junake i stvarno sa puno ljubavi se i bavili njima, koji su najčešće bili marginalci, i odnos između dokumentarnog filma i igranog filma – koliko je to bilo inkorporirano, i koliko su se igrali sa time bilo je nešto što je nešto što je meni jako interesantno i nešto što sam u stvari ja željela osloniti u filmskom smislu.

Prizor iz filma "Klip"

Znači li to da nastavljate u tonu tog novog srpskog crnog vala ili sad slijedi okret vedrijim, „lakonotnim“ temama?

Moram priznati da ono što mene inspirira jest realnost, nešto što su neke socijalne turbulencije. Mislim da živimo u podneblju koje stvarno ima puno toga za ponuditi, i ima mnogo različitih razmišljanja vezano za socijalna pitanja. Kod ljudi koji žive u društvima koja su više uređena u političkom smislu i socijalnom smislu, postoji mnogo veća svijest o političkoj konkurentnosti itd., jako jednostavno dijele stvari na dobre i loše, na crno i bijelo, a mislim da mi možemo puno više uvidjeti te nijanse sivog koje se nalaze između, i da živimo u društvima koja su jako kontradiktorna i gdje god da se okrenemo događa se nešto što je u tom smislu jako uzbudljivo. Tako da, mislim da možemo dati jedan novi pogleda na socijalna pitanja, na trenutni svijet. Puno interesantnije od nečega što su druga podneblja. A sa druge strane, muško-ženski odnosi i seksualnost su isto tema koja mene vrlo inspiriraju, to je nešto što je meni i dalje interesantno. Naravno, ne sa klincima.

Što se to događa u Srbiji, je li ovaj novi crni val među mladim redateljima izboj neke vrste revolta?

Moram reći da mislim da je jako dobra stvar što u Srbiji postoje novi autori koji rade svoje prve, druge filmove i koji pritom te filmove rade na jedan beskompromisan način. Mi smo svi vrlo različiti u nečem što je filmski pristup, odnos prema realnosti, filmu, redateljski postupci itd. Ali, mislim da je u pitanju jedna velika potreba da se bavimo nekim temama koje vidimo u svom okruženju, i da to radimo na jedan iskren način. Mislim da je to nešto što je jako značajno. I ta neka suštinska potreba da se ispriča priča koja mislim da sve nas ponaosob jako interesira.

Maja Miloš; Foto: ZFF/Facebook

Što je dovelo do tog ulaska u radikalnu kinematografiju? To stvarno zaprepašćuje regiju. Koliko zadivljuje, toliko i zaprepašćuje.

Mislim da.. pa vjerojatno... pošto se svi bave realnošću, a naša realnost je mislim da jest, i mislim da način na koji doživljavamo je i brutalan i bezobrazan i pun neke sirove energije i sa druge strane kontradiktorno, to nešto svi mi pričao o društvu mislim da samo nešto to samo izbija na površinu. S druge strane mi se svi poznajemo i pomažemo jedni drugima na filmovima i mislim da je to jedno lijepo okruženje u kojem se može raditi...

...slobodno uz „odbacivanje lažnog građanskog morala“?

Da, i mislim da je  jako značajno to što počinjemo postavljati nešto što su naši standardi za filmove. I mislim da svakim novim filmom koji nastaje, sve manje takvi filmovi postaju excess i u Srbiji i u regiji. Kada publika počne očekivati nešto što su filmovi na kojima se jako dugo i predano radi i kada postoji ta iskrena potreba da se netko bavi tim filmom i nekom temom koju osjećaju da je jako važna za njih i kojih se njih intimno dotiče, mislim da će se onda popraviti stanje u kinematografiji.

A vjerojatno i u kulturi…

Da, jer postoji još jedna stvar, a to je – ne može se kinematografija zasnivati na debitantima. Tako da mislim da pored toga ono što jest jako važno u srpskoj kinematografiji jest da redatelji naše srednje generacije trenutno rade svoje najbolje filmove. I da je u pravo taj neki balans jako dobar – da postoji neka energija koju debitantski film nose, dok postoji nešto što je jedna stabilnost filmova redatelja srednje generacije. Mislim da je to jako dobar odnos i da se napokon počinje razvijati kvalitetan kino film i kvalitetan art-house film, zato što jedno bez drugog ne može. Ne može ni art-house bez ozbiljne kino publike, a ne može ni kinematografija opstati ako nema nešto što su filmovi koji pomeraju filmski jezik i koji se bave nekim stvarima u društvu u filmu. Ne mora to biti samo u društvu nego i u filmskom smislu.

Druženje s gostima u Velvetu - Isidora Simijonović; Foto: ZFF/Facebook

Jeste li u bilo kojem trenutku dvojili koliko će biti seksa u filmu? Činjenica je da ga ima podosta. U ovakvom ili onakvom obliku. Jeste li u kojem trenutku rekli  - Joj, ne, malo je previše? Ili, čak možda - Malo je premalo?

Scene seksa su bile jako značajne za film zato što se komunikacija dvoje glavnih glumaca i ljubavna priča zasnivaju na tome. Postoji gradacija od nečega gdje se oni distanciraju od svojih emocija i prave se da je to samo seks, do nečega gdje se te emocije iskazuju i gdje oni stvarno razvijaju jedan odnos. E sad, upravo ono što meni i jest bilo interesantno je taj razvoj, i što se događa sa seksom i emocijama kroz taj razvoj odnosa. Upravo zbog toga je bilo jako važno pažljivo pripremiti te scene i razmisliti. Ono što je meni bila osnovna stvar jest, pošto sam željela napraviti film iz vizure junaka i da pojačam njihove emocije u određenim scenama, zato se i te scene dramatično razlikuju od nečeg gdje oni kriju svoje emocije seksom što je mnogo eksplicitniji film, do trenutka kada u stvari ta eksplicitnost više njima nije interesantna, onda nije ni filmu. Scene seksa smo jako puno pripremali, isprobavali zato što glumci nisu sudjelovali u scenama eksplicitnog seksa i  golotinje, i bilo je jako važno da to dobro pripremimo i da bude jako precizno. Nekako smo stvarno željeli da svi jako precizno pričamo o tome zato što jest nešto što je okosnica filma. Bilo je pažljivo mjereno koliko ga ima u filmu ne zbog količine seksa, već zbog linije priče koju film prati – Film je ljubavna, obiteljska i socijalna priča tako da smo u stvari htjeli pronaći pravi balans svih tih linija priča, i u tom smislu smo i istraživali koliko ima seksa.

Maja Miloš rođena je u Beogradu 1983. godine. Filmsku je režiju diplomirala 2008. na beogradskoj Akademiji umetnosti. Za vrijeme studija režirala je 11 kratkih filmova, uključujući Interval (2003.) i Si tu timažin (2004.). Godine 2005. sudjelovala je na kampusu za darovite na Berlinaleu, a 2006. je pohađala parišku Školu dokumentarnog filma. Klip (2012.) njezin je prvi cjelovečernji film.

festival intervju Mladen Šagovac zff zagreb film festival interview razgovor clip klip Maja Miloš Isidora Simijonović Vukašin Jasnić