Vis À Vis - Intervju s Neviom Marasovićem

Za većinu javnosti, Nevio Marasović je ime koje se prvi puta isplivalo na površinu s filmom "The Show Must Go On" koji je na Festivalu igranog filma u Puli odnio Zlatnu arenu za najbolji scenarij i za specijalne efekte te nagradu Breza za najboljeg debitanta, ali i nagradu Oktavijan za najbolji film 2010. godine po izboru filmskih kritičara. No, struci je Marasović "zapeo za oko" još ranije. 2002. godine napisao je snimio i montirao kratki film "Autobiografija" koji je bio zadana tema na 1. godini studija režije na ADU. Za mnoge je ovo još dan danas ponajbolji početni studentski uradak.

Premda je "The Show Must Go On" imao sve već uhodane boljke domaćih filmova, nivo specijalnih efekata koje je tada debitant Marasović uveo u hrvatsku kinematografiju još je danas nedostižan mnogim redateljima. Ne zato jer je to tehnički teško za izvesti, već zato jer ne percipiraju izvan okvira. "Vis-a-Vis" pak, nema specijalne efekte, odnosno scenografski vrhunac u filmu je pretvaranje zagrebačke garaže u dalmatinsku konobu, ali je tematski van uhodanih hrvatskih kinematografskih okvira. Istina je da je "Vis-a-Vis" drama, ali nije tipična hrvatska drama. Marasović je ovim filmom otišao izvan klasičnog hrvatskog komornog obrasca i u film stavio priču o nastajanju filma koji u datom trenutku stvarno nastaje, stvarajući pritom, za naše pojmove, nevjerojatan mini opus. Pri tome je snimio muški film. Muški film u emotivnom smislu. Nije da nešto takvo nismo već gledali, jesmo. Ali u svoj toj ozbiljnosti teme u kojoj se jedan protagonist obračunava sa svojim preminulim ocem, a drugi pokušava provariti proces raspada braka, Marasović je uspio ubaciti elemente autoironije koji filmu "Vis-a-Vis" daju notu naših najboljih izdanaka klasične kinematografije. Uspio je u još nečem. Uz Rakana Rushaidata, koji je već prihvaćen i uvažen kao ozbiljan filmski glumac, Marasović publici kao takvog otvara i Janka Popovića Volarića kojeg smo do sad imali prilike gledati uglavnom u TV sapunicama. Sve to upakirano u metafilm je nevjerojatan filmski kolač za svakog ozbiljnijeg i zadrtijeg filmofila. "Vis-a-Vis" je film koji se ne konzumira jednokratno, već djelo koje valja nekoliko puta kušati kako bi se užitak u njemu dodatno pojačao. Svakim novim gledanjem u fokusu dobivate neki detalj koji ste možda propustili s prvim gledanjem. Ukoliko izdvojite vremena i pogledate ga, već na prvu će vam biti jasno zašto smo ga krajem prošle godine proglasili najboljim hrvatskim filmom iz 2013.

Intervju s Neviom Marasovićem nastao je na margini Zagreb Film Festivala, netom prije no što je na istom festivalu nagrađen Posebnim priznanjem u dugometražnoj konkurenciji.

Koliko ima Nevija Marasovića u liku redatelja?

Ima puno manje paralela, jer kad se pogleda film, moguće je pomisliti da je sve to bio. Ali nije. Naravno da smo uzeli nas (sudionike u filmu) kao predložak. Ali to smo uzeli kao inspiraciju, dakle čisto je na toj razini. "Comic Sans" film za koji oni rade scenarij u filmu je moj slijedeći film. Ja sam zapravo s Jankom (Popović-Volarić) radio na "Comic Sansu", otišli jesmo na Vis gdje su se događale neke potpuno drugačije stvari koje nemaju veze s ovim filmom koji je potpuna fikcija ali nas je taj boravak na otoku nekako prijateljski povezao još više i bio nam je zgodan taj motiv odnosa u kojem smo mi iz nekakvih poznanika, poluprijatelja postali samo dobri prijatelji. To nam se učinilo zanimljivim u filmskom kontekstu i odlučili smo snimit film o tome. "Comic Sans" je bio još uvijek u fazi pisanja scenarija. I odlučili smo to snimiti. Vis-a-Vis je nastao potpuno slučajno. I čini mi se da će bit fenomenalno jednog dana gledati prvo "Vis-aVis" a potom "Comic Sans", što ću svakako preporučati. Iz prostog razloga što će bit potpuno suludo to gledati. Nitko nikad nije napravio film u kojem se radi na scenariju filma koji će se poslije stvarno snimiti. "Comic Sans" pišem zajedno sa Rakanom (Rushiaidatom). Tako da Rakan koji u filmu "Vis-a-Vis" radi na scenariju za "Comic Sans" i u stvarnosti radi na scenariju za "Comic Cans".

Trenutak u kojem ste odlučili raditi "Vis-a-Vis" nije bio neki pijani trenutak?

Je. Janko i ja smo bili na Visu, ostali smo par dana dulje, nakon čega smo otišli kod moje prijateljice u Split na ručak koji je pak završio time da smo ostali i tamo još nekoliko dana. Nismo imali u Zagrebu ništa konkretno za raditi, bilo nam je super, bilo je jesensko doba godine. Jedan dan smo otišli kod njenih roditelja na ručak. Obitelj ljudi koji skoro da uopće ne poznamo. I za vrijeme ručka pita nas prijateljičin otac kao kako nam je bilo na Visu. Mi onako oduševljeno odgovaramo kako je bilo super, fenomenalno, ludo. I u jednom trenutku Janko kaže, da je to bilo toliko ludo da bi o tome trebalo jednom snimiti film. U tom trenu smo se samo pogledali a meni je kao iz topa izletjelo - "Jebote! Fakat! Zakaj ne bi to snimili? Pa ne treba nam ništ. Trebamo kao kameru, dva glumca, tad sam još imao kod sebe kameru sa snimanja "Show must go on", i kao idemo se zajebavat. I to je stvarno počelo tako, kao ajmo se počet zajebavat, sad imamo vremena, ovog trena nemamo ništa pametnije za raditi u tom trenutku. Idemo s kamerom radit, idemo se igrat." No onda je kompletna stvar počela bivati ozbiljnija jer smo počeli razmišljati da bi nam možda trebale dvije kamere, pa možda ipak treba i snimatelj, pa kad je već snimatelj tu dobro bi došao i tonac. Tak da je na kraju - "od uzet ću ja kameru i dvoje glumaca" - ispalo da nas je na filmu radilo osmero. Skupili smo malu, ali vrlo profesionalnu ekipu.

 Jesi li očekivao baš toliko zanimanje za Vis-a-Vis?

S Rakanom sam pričao o tome. Bili smo u jednoj fazi kad smo misli da će ovo biti super meni i mom prijatelju Danielu Kušanu, ne znam tebi još, jer eto nama je zanimljiv svijet filma i doista je idiotski fah, i to će biti dobro nekolicini ljudi kojima će priča biti genijalna, a ostali neće shvatiti priču i bit će im dosadno. A onda smo, kad smo kompletnu priču malu razvili s nekim širim pojmovima, općim mjestima s kojima se ljudi mogu povezat, znali da imamo nešto dobro i stvarno smo vjerovali u taj projekt jer smo svaki zarez proanalizirali. Tako smo sve dobro što bi nastalo improvizacijom nečime dodatno nadogradili kako bi to bilo opravdano i imalo smisla. Kad smo napravili finalnu verziju, bili smo već podosta sigurni da će ovo biti dobro većini ljudi, a možda će nas neki i popljuvati. Kad sam s filmom došao u Pulu, nisam imao pojma što bi ljudi mogli misliti, hoće li biti pozitivni ili negativni. Nikome nismo pokazali ništa, osim ekipi koja je radila na filmu. Tako da u trenutku kad je bila novinarska projekcija, ja sam bio potpuno van sebe, već sam od nervoze cijedio drugu rakiju. Prvi mi je prišao Arsen Oremović ja sam ga isprva zbunjeno gledao a on je kratko rekao - Čestitam, ovo je genijalno. U tom času mi je nastao rez u glavi - "Isuse!? Genijalno!? To nije sranje!?", instinktivno mi je došlo da ga zagrlim kao - "Oprosti mogu te zagrlit?" Nakon toga su svi počeli prilazit s čestitkama pa tu više nije bilo upitno hoće li se film ljudima svidjeti ili ne. Film je užasno specifičan.

Da ti netko sad da 5 milijuna eura i kaže - Evo snimi film! Kakav bi film snimio?

Sumnjam da bi sad išao snimati spektakl zato jer imam na raspolaganju ogromne pare. Radije bih tu lovu utukao na neko jako glumačko ime.

Koje?

Ne znam, Michael Fassbendera. Ne znam zašto njega. On mi je super glumac. Ne! Sad sam fasciniran sa Tomom Hardyjem. Recimo da imam neki film s takvim budžetom, njega bih zvao jer mi se čini da je on tip kojem kad se nešto svidi, mislim da bi došao i za neke manje novce. On je baš brijač. Čini mi se, po karakteru, sličan Rakanu koji će odbit nešto za 100 milijuna ako je nešto glupo, ali će prihvatit nešto za 5 kuna ako vjeruje u to. Ako vidi potencijal u filmu.

Dosta se poteže pitanje sapunica na početku filma…

Da. To su ti auto-ironijski elementi u kojima smo se Janko i ja sprdali sami sebi. Kao u svađi gdje redatelj glumcu kaže - Ti radiš samo sapunice! - a ovaj mu odgovara - A kad si ti snimio nešto osim pjene za brijanje(?)? - jer ovaj redatelj radi reklame. Janko za razliku od Rakana više glumi neku filmsku verziju sebe sa fiktivnom radnjom, ali i je to više Janko, osim što Janko nema karakter lika kojeg glumi. Recimo on neće toliko skupljati u sebi ono što ga muči. On i njegov lik, dakle, nisu slični ali je pozadina njihova veza. Glumi glumca iz televizijskih sapunica. Ne može pobjeći od biografskog elementa. Rakan, pak, on jest neka verzija mene ali je potpuno nebitno koliko je sličan meni. Ali i tu nismo bježali od biografskih elemenata. Tako smo radije stavili da ovaj radi reklame, nego priloge za televiziju. Ima tu puno elemenata koje ljudi na prvu možda nisu ni primijetili. Evo recimo, na početku filma Janko je u kostimu koji je nosio u seriji "Počivali u miru". Tu prvu scenu smo snimali na setu "Počivali u miru" i ova tučnjava koja se čuje u pozadini je parafraza scene u kojoj njega prebiju u toj seriji. Tako da Jankov lik zatičemo na setu serije u kojoj je on stvarno glumio. Ima jedna scena i jedna scena koju smo izbacili u kojoj Jankov lik kaže da je glumio u jednoj seriji i da je dobio dobru kritiku. Što se u tome trenutku stvarno dogodilo jer dok smo snimali došla mu je poruka da je dobio super kritiku za ulogu u toj seriji. Ima tu još nekih sitnih elemenata.

Hoćeš li ubuduće često pribjegavati auto-ironiji?

Ne možeš pobjeći od toga da si sam sebi predložak i da dobar dio stvari pišeš po sebi. Još dok sam radio "Autobiografiju", koja je bila moja uspješna vježba na Akademiji, sam shvatio da nemam problema s autoironijom i da te detalje iz vlastitog života treba iskorištavati jer u krajnjoj liniji meni je to zanimljivo. A može biti zanimljivo i publici jer potpuno je nebitno kome je bitno, a kome ne. "Vis-a-Vis" još bolje je prošao izvan Hrvatske gdje ljudi nemaju pojma o bilo kakvim biografskim elementima ovog filma. Strani kritičari koji su bili oduševljeni nisu mogli vjerovati da je puno elemenata filma temeljeno na biografskim crticama nas samih. Da je ovaj stvarno glumac u sapunicama koji se stvarno rastao, da ovaj drugi ima dosta elemenata mene samog, da je to moja kuća. To nisu mogli vjerovati, mislili su da je ama baš sve potpuna fikcija. Baš mi je zato vrlo interesantno kako film prolazi vani jer ga oni tamo gledaju van konteksta što bi moglo biti stvarno a što ne. Zanimljivo mi je promatrati taj fenomen granica fiktivnog i stvarnog.

Da li strahuješ da bi te publika mogla kroz cijelu karijeru vezivati isključivo uz "The Show Must Go On"?

Nisam razmišljao o tome. Veselilo me da ovaj film izađe, jer sam znao da će stvoriti veliki šok s obzirom na prethodni film koji je bio napunjen efektima. Što jest ali nije moj senzibilitet jer ću raditi više vudialenovske filmove. No, drago mi je da je ovaj film stvorio šok kod ljudi koji nisu očekivali nisu ni slučajno očekivali ovakav film od mene. Što mi je drago jer se ovdje hvale stvari koje su me najviše smetale kod "The show Must Go On" koje su takvima ispale zbog studijskih uvjeta i brzine rada pa eto nismo mogli imati glumačke probe zbog čega je gluma jako patila i jebiga to je bio kompromis s kojim smo se morali tamo pomiriti. Nije to zbog glumaca, nego zato jer smo ga snimali na ho-ruk, "hajmo brzo pet scena snimiti jer ljudi idu na probe u kazalište". Tako da mi je drago da je "Vis-a-Vis" u tom elementu u najbolje uspio. Ma zapravo, sumnjam da će me povezivat. Već sad me povezuju više s "Vis-a-Vis" nego s prethodnim filmom.

I ti mrziš font Comic Sans?

Ma ne. Nisam još siguran da li će se film baš tako zvati. Dobro mi zvuči kao naslov. To će biti nekakva komedija/drama, nešto u stilu Woody Allena. Pa mi se sviđa ta kombinacija riječi koje ustvari znače - bez komike, nekomično. A generalno što se tiče fonta, da odvratan je ali ne mrzim ga kao fenomen.

Dva puta si spomenuo Woody Allena. To je autorski senzibilitet koji ti se najviše sviđa?

Ja sam potpuno lud za Alfonsom Cuaronom. "Djeca čovječanstva" sam gledao nekih tridesetak puta i "The Show Must Go On" smo radili prema njemu, taj je film bio glavna inspiracija.

Gravitaciju si pogledao?

Da. Ma sviđa mi se ta jednostavnost. Sve drži vodu. Komorni film u svemiru. Da radnja nije smještena u svemiru, svi bi ga zvali komorni film. Uspio je napraviti balans između arta i spektakla. Naravno, volim i Woody Allena. Koga još? To je ono najgore, kad se trebaš sjetit vica. Znaš ih milijun, a onda ti ni jedan ne pada na pamet.

Kad smo kod redatelja koji ti se sviđaju. Koji su domaći autori koji su na tebe ostavili najviše utjecaja?

Babaja, on mi je kao hrvatski Cuaron. Baš sam lud za Babajom. U ono vrijeme čovjek je stvarao nevjerojatne filmove. Imao je i specifičan vizualni izričaj. Kao neki Cubrik, povlaka, nešto. Svi su mu filmovi zanimljivi i drugačiji. Dobro i Golik mi je Bog isto. A od današnjih redatelja? Pa moram reći da pošto sam taman tada bio srednjoškolac kad je u kino krenula "Blagajnica hoće ići na more". Kao klincu razumljivo da mi je on (Dalibor Matanić) kao tada najmlađi redatelj postao uzor jer sam se s njim najlakše poistovjetio, a i radio je za to vrijeme moderne i cool filmove. Kao klincu to mi je bilo kao - Wow! Cool! Da sam barem i ja tak redatelj…".

Misliš li da si danas tako cool? Možeš li se staviti u ravninu s Matanićem?

A ne mogu još sigurno, jer čovjek je snimio osam filmova, a ja sam tek na drugom. Možda ga sustignem za nekih deset godina. Puno je dulje na sceni, puno više filmova ima.

I tu je intervju puknuo. Zapravo, prekinula ga je slučajna prolaznica, ili bolje recimo obožavateljica, koja je morala pošto-poto Marasoviću izraziti oduševljenje filmom. Kako ne bi ispalo da izmišljamo kerefeke sami poslušajte taj trenutak.

Priča s Marasovićem se poslije rasula u diskursima i općim diskusijama od kojih je još interesantna ona o sapunicama. Naime, Marasović je rekao da će radije, koliko god to bude moguće, snimati reklame te pritom izbjegavati sapunice. A kao razlog tomu navodi činjenicu da je to za njega kao redatelja puno ozbiljniji posao koji mu pomaže da ostane u radnoj formi. Sapunice su hiperprodukcija u kojima ne bi imao vremena razrađivati detalje, dok u reklamama ima mogućnosti raditi na detaljima. No, tu sam ga ulovio spuštenih hlača jer ne samo da je snimio jednu sapunicu, već je u njoj i glumio. Ovdje pogledajte o čemu se radi.

intervju Mladen Šagovac pula film festival nevio marasović Rakan Rushaidat zagreb film festival havc interview the show must go on razgovor vis a vis Janko Popović Volarić comic sans komplementarne djelatnosti kontekstualiziranje filma