Tatjana Božić: "Film (Ljubavna odiseja) i život su me iznenadili"

Je li stvarno nužno to neprekidno iščekivanje famoznog - Happily ever after? Treba li život podrediti neprekidnoj jurnjavi za savršenim partnerom i je li možda nemogućnost da takvog pronađemo upravo u našoj inperfekciji dok si umišljamo savršenstvo? Samo su neka od pitanja koja ostaju lebdjeti nad glavom nakon gledanja filma dokumentarnog filma "Ljubavna odiseja" Tatjane Božić.

Autorica je kroz filmu provukla jaku podozrivost spram sebe same iako to njeni bivši partneri, koje filmskom kamerom posjećuje u potrazi za istinom o sebi, ničime nisu pokazali. Unatoč tako silovitoj kritici sebe same kao subjekta filma, na kraju priče, gledatelju i sebi, ostavlja zadovoljštinu u vidu pomirenja sa samom sobom, onime što predstavlja kao žena, kao subjekt i kao redateljica filma o sebi samoj. Unatoč autorskoj mogućnosti, i slobodi, da film izmanipulira onako kako bi njoj samoj to (vjerojatno) najviše odgovaralo, Tatjana Božić na iskren i zamalo neposredan način ogoljuje svoje ljubavničke ideale (subjektivan način na koji je doživljavala svoje ljubavi) koji su je obilježili kao osobu, a sada i kao filmsku autoricu.

Film u kojem bi mnogi muškarci mogli prepoznati neke svoje bivše koje možda nisu uspjeli shvatiti, ali u kojem bi također mnoge žene mogle prepoznati neke svoje bivše muškarce koji ih nisu razumjeli obavezno je štivo koje, osim što će vas zabaviti i uvući u priču, možda nekome spasi vrijeme protraćeno uzaludnom frustracijom i pitanjem - Je li moglo biti drugačije?.

Kada je autorica Tatjana Božić po stoti put pronašla ljubav svog života, a stvari opet zaprijetile da će krenuti krivo, odlučuje okrenuti novi list. Ova joj veza mora uspjeti! Tatjana posjećuje pet bivših ljubavi, u Moskvi, Hamburgu, Londonu i Zagrebu, kako bi pronašla odgovor na pitanje zašto joj svaka veza propadne. Sa zdravom dozom samokritike, no i s dubokom strašću, razotkriva svoje prethodne veze te svoje bivše partnere i sebe suočava s kompleksnošću suvremene ljubavi. Film se u hrvatskim kinima prikazuje od 4. prosinca, a Portal Moj Film toplo ga preporuča.

Ljubavna odiseja: Teaser Trailer

Motiv za film je proistekao iz nesuglasica s trenutnim partnerom, barem tako sugerira film. Kad i kako je nastao autorski poriv da osobnu i prilično intimnu priču oblikujete kao film?

To smo tako u filmu složili, jer je dramaturski imalo više smisla. U stvarnosti sam ideju imala 5 godina prije nego sam išla snimati film i imala i vezu s Rogierom, a kamoli neke trzavice. I inače je stvarnost vrlo režirana u filmu; iako nigdje nema laži, puno stvari jednostavno nije ušlo jer nije bilo dramaturški bitno ili je pak "potpuna istina" kvarila osnovnu liniju filma. Ideja mi je pala na pamet jos 2006, a kad sam počela s tim nisam mislila da će biti baš ovoliko intiman film. Mislila sam da ću napraviti veseli film o tome kako žena ide u posjete bivšima u raznim zemljama Europe, a sve s namjerom da skuži zašto nisu oženili nju i zašto je ona sama, a oni, eto, kako je mislila, sretno oženjeni. Ali film i život su me iznenadili.

Koliko dugo je nastajao film "Ljubavna odiseja"?

Pa od ideje do premijere je prošlo 7 godina. Naravno, nisam cijelo vrijeme radila samo ovaj film. Preselila sam se u drugu zemlju. Rodila sam dijete i tri godine ga dojila, tako da tad nije moglo biti razgovora o posjetama bivšim. Dok smo zaokružili budžet, to je isto potrajalo. U glavi sam bila zauzeta tim filmom 7 i više godina.

Općenito se ljudi teško suočavaju s katastrofama svoje ljubavne prošlosti. Kako vam je to bilo kao autorici, a kako kao ženi?

To da sam bila i jedno i drugo bilo je komplicirano i zato je i potrajalo. Bila sam i junakinja filma i redateljica koja želi napraviti dobar film. Jasno je da ne možeš štedjeti svog glavnog junaka, moraš ga dovoditi na rub, moraš ga gurnuti na dno, inače priča ne pije vodu. A gurala sam samu sebe. Ali same posjete bivšima mi nisu teško pale. To je bilo uzbudljivo. Tamo je kamera bila između mene i težine onog sto sam čula o sebi. Montaža je bila mračno mjesto suočavanja sa samom sobom. Puno sam sama montirala film (iako je potpisana cijela vojska montažera), radila cijeli dan, onda pokupila sina iz vrtića, nahranila, stavila na spavanje i zatvorila se ponovo u montažu i nastavila raditi pola noći. Tamo sam, sama u montaži, u suzama, bila žena koja je morala odustati od slike koju sam imala o sebi i koju sam htjela da drugi imaju o meni, ali i od nekih duboko usađenih slika i ideja koje uopće nisu moje, nego su mi došle u nasljedstvo od društva u kojem sam odrasla i načina na koji sam odgojena. To su neki procesi koji traže vrijeme a koje ti kao majka (u to vrijeme četverogodišnjaka) jednostavno nemaš. S druge strane, bila je to intenzivna i kreativna potraga za pravim načinom, pravim tonom kako ispričati priču.

Ima dosta mračnih trenutaka. Kako vam je kao autoru, kasnije prilikom pregledavanja materijala i u montaži, bilo suočiti se sa sobom kao subjektom? Mislim, dosta otvoreno propitkujete sebe kao partnericu u vezama. Kako zadržati objektivnost? I jeste li u nekom trenutku pomišljali o odustajanju?

Dok sam to snimala, nisam imala zadrške, blesavo misleći kako ću to samo ja gledati, i drugima pokazati izabrano. Ali naravno da je svatko tko je sjedio sa mnom u montaži vidio te, blago rečeno, mračne momente. U početku sam mislila da nema šanse da to pustim u film. Bio je to proces prihvaćanja - "Uh, ovo sam isto ja...uh, loše, loše. O, ne, ovo sam isto ja! A gle kak sam ružna, kako glumatam, kaj sad serem tu"...sve sam to ja. Kamera mi je otkrila na koji način kreiram svoju istinu i onda počnem vjerovati u to. U stvari, taj cijeli proces, i taj koji sam prošla kao redateljica, i onaj kao žena koja se izlaze, pravi je 'eye opener'. Svima savjetujem da idu posjetiti bivše - ali s kamerom. Kamera je dobar razlog da dođeš, inače, što bi trebala reći, zašto sam došla nakon 18 godina? Jedini trenutak kad sam pomislila na odustajanje, tj. više odlaganje filma do daljnjeg, bio je kad sam imala problema s jednom produkcijskom kućom u Zagrebu s kojom sam počela razvijati ovaj projekt (kasnije sam prešla u Factum). Pomislila sam, pa dobro, možda mu nije vrijeme da se dogodi. Za par minuta zazvonio je telefon. To je bio Jacob, Englez koji je isto u filmu i s kojim sam se loše razišla i nismo se čuli 10 godina. Nazvao me da se ispriča. To sam shvatila kao znak da nastavim. Kasnije u teškim trenutcima, nikad nisam pomislila da odustanem. Morala sam ga završiti.

Tatjana Božić rođena je u Karlovcu 1971. godine. Od 1986. živi u Moskvi, gdje 1993. završava fakultet novinarstva (Odjel televizijskog novinarstva) Moskovskog državnog sveučilišta Lomonosov. Od 1993. do 1996. pohađa poslijediplomski studij na Visokoj školi redatelja i scenarista u Moskvi, Odjel dokumentarnog filma. Njezin diplomski film Provincijalke (koji je surežirala s Frankom Muellerom) nagrađen je Grand prixom za najbolji dokumentarni film Rusije na festivalu u Ekaterinburgu, a prikazan je na mnogobrojnim festivalima i TV-postajama.

Godine 1998. scenarij za njezin dokumentarni film Rodni grad (Factum) nagrađen je financijskom potporom Soros Documentary Funda iz New Yorka (sada The Sundance Documentary Fund). Godine 1999. s Hrvojem Mabićem i Markom Zdravkovićem osnovala je Fade In, neprofitni produkcijski studio posvećen socijalno angažiranim filmovima i pitanjima kulture građanskog društva. Godine 2002. i 2003. režirala je, snimala i montirala dokumentarni serijal intimnih putopisa pod nazivom Žena s kamerom koji je emitiran na HTV-u. Od 2004. do 2007. radi kao redateljica i snimateljica u vanjskoj produkciji za HTV, Novu TV, RTL i Mtv Adriu. Trenutačno režira dokumentarni film Ljubavna odiseja. Živi na relaciji Zagreb-Amsterdam.

intervju Mladen Šagovac interview razgovor dokumenarni ljubavna odiseja tatjana božić