Stanislav Tomić: čovjek koji je u Pulski amfiteatar doveo Tita i Thompsona

Galerija fotografija

Dok je jedan dio kritike, poput Arsena Oremovića film 'Josef' Stanislava Tomića diže na pediestal dostojan Zlatne Arene za režiju, onaj drugi poput Jurice Pavičića tuče po ovom filmu iz haubica kalibra koji nije imala ni carska vojska Franje Josipa I. Ako je uspio ovoliko duboko podijeliti kritiku, onda se može reći da je Tomić uspio u nakani da napravi intrigantan film.

• Pročitaj i: "Josef" Stanislava Tomića od 22. rujna u kinima: "Nesuđeni pobjednik" Pulskog festivala je film koji će publika voljeti

Treba imati "muda" ući u sraz s povijesnim činjenicama i igrati se pojmovima vezanim uz jednu od najvećih osoba dvadesetog stoljeća. Za takav film još angažirati najistaknutijeg hrvatskog desničara već graniči s lucidnošću. Mnogi će se pritom prevariti i Tomića pogrešno interpretirati, jer, kod nas ili si s nama ili si protiv nas pa tako mnogi shvaćaju i ovaj film.

Josef: Trailer

Tko je zapravo čovjek koji je u pulski amfiteatar, na prilično bizaran način, u pratnji Thompsona vratio Tita? Zašto je i kako za svoj dugometražni debi odabrao povijesnu ličnost oko čije se povijesne uloge lome koplja u jednakoj mjeri kao i za čovjeka kojeg je odabrao za glazbu na svom filmu? Je li desničar ili ljevičar? I je li zaista pokušao osporiti zagorsko porijeklo čovjeka koji je pomrsio račune Paveliću i Karađorćevićima?

Prema odabiru Arsena Oremovića „Josef“ je trebao biti nagrađen Zlatnom Arenom za režiju. Da li žalite što nije ispalo tako?

Hvala mu što je to napisao, pola ljudi mi je čestitalo unaprijed pa sam onda morao objašnjavati da zapravo nisam dobio nagradu za režiju (smijeh). Režija je subjektivan faktor, svaki član žirija ima svoje mišljenje, može mu se nešto svidjet ili ne. Režija je dosta bitna kao i gluma, kao i scenarij ali takav ratni povijesni film zapošljava puno sektora koji dolaze do punog izražaja. Zahtjevniju šminku, zahtjevniju kostimografiju, scenografiju, i obično takvi filmovi su i nagrađeni a ne neki filmovi u kojima su takvi zadaci bili manji i manje rada zahtijevaju. Tako da me malo čudi da nisu nagrađeni ti ljudi koji su napravili fantastičan posao.

Da, 'Josef' je dosta drugačiji od sada već tradicionalno komornog hrvatskog filma, bogatiji je, sočniji od filma 'Otac'.

Je, puno je bogatiji od većine hrvatskih filmova. Pogotovo kad imamo u vidu da je to jedan mali, nezavisni film ali nama se jednostavno nije dalo raditi po onom sistemu kako se obično traži da se prvi filmovi rade, jeftino, komorno, malo, nego smo išli probat napravit nešto drugačije.

Gdje ste snimali?

U okolici Zagreba, u Turopoljoskoj šumi. Ova dva mosta na kojima smo snimali su dosta stradala za vrijeme zadnjih poplava i smatrao sam da ih snimiti prije nego propadnu do kraja, dok još postoje.

Sudeći prema kostimografiji i detaljima u filmu, stječe se dojam da je utrošeno dosta vremena na istraživanje.

Praktički nije utrošeno ništa vremena na nekakve posebne pripreme ako uzmemo u obzir da nekakav američki film koji ima takve zahtjeve to bi se samo istraživalo nekoliko godina, ili barem šest mjeseci prije samog snimanja. Mi nismo skoro ništa, mi smo to u hodu još dok se izrađivao scenarij usputno smo tražili neke stvari. Dok smo pisali neke stvari, nakon što smo ih napisali išli smo provjeravati jesmo li to dobro napravili i ispostavilo se da smo dobro pretpostavili. Recimo, u filmu su karakteristične austro-ugarske vojničke pločice, kakve nije imala ni jedna druga vojska i baš su takve kakve jesu. Malo jesmo istraživali, ali scenarij je nastajao zaista brzo kroz nekakvih mjesec i pol dana tako da stvarno nije bilo vremena za nekakvo opsežno istraživanje.

Jeste li scenarij prijavili na natječaj HAVC-a?

Ne, ovo je potpuno nezavisni film za koji je ideja pala negdje početkom godine. Tražili jesmo potporu u vidu pomoći od HRT-a i HAVC-a, međutim to nismo dobili pa smo to napravili u nezavisnoj produkciji Joze Patljaka i njegove kuće Alka film.

Kako gledaš na trenutni sustav financiranja filmova u Hrvatskoj?

Nisam toliko stručan, ali imam dojam da se zapravo ništa bitnije nije promijenilo. Smatram da je protočnost novih ljudi koji se pojavljuju na filmskoj sceni jako slaba. Nekako HAVC u nekadašnjem duhu Ministarstva, čini mi se igraju na sigurno i da je to nekakav dosta zatvoren  "klub/krug" u kojem se izmjenjuje jako malo ljudi i da je dosta teško se tamo probiti. Jednostavno, oni te ne poznaju dok nešto ne napraviš a kad nešto napraviš, onda još nije red na tebe. Ne znam, neko čvršće mišljenje ću definirati u budućnosti.

Dobro, HAVC je na kraju, nakon što je film dospio u Pulu, odobrio 900.000 kn...

Oni jesu odobrili 900 tisuća kuna ali jasno je da taj film košta daleko više. Puno lakše je snimiti film kad ti inicijalno raspolažeš potrebnim novcem. Mislim, novac koji već imaš je puno vredniji od onoga na koji u dogledno vrijeme eventualno računaš. Znači, morali smo ići sa nekakvim kreditima, nekako ući u projekt za koji nisi siguran dal' ćeš dobit financiranje. Srećom, produkcija Alka film posjeduje neku svoju tehniku tako da smo, unatoč nerealno niskom budžetu, probali napraviti taj film da izgleda kao da mu ništa ne fali, da ne izgleda kao da je nastao u tim uvjetima u kojima je nastao.

Stanislav Tomić

Bez okolišanja, u kojem trenutku je točno došlo do odluke "da, to je tema kojom se hoću baviti u ovom filmu. Idem s ovim do kraja pa kud puklo da puklo..."?

Par dana prije snimanja (smijeh)! Ne, htjeli smo raditi Prvi svjetski rat, onda smo se složili da je to okvirno nekakva tema a tek onda smo počeli razmišljati što bi točno radili. Pisali smo scenu po scenu, tako da smo konkretnu bazu filma smislili negdje na pola puta. Znači, u jednom trenutku usred pisanja scenarija nam je na um pala ideja da upletemo i identitet jednog  bitnog političara. To nije bila inicijalna ideja, nego kada se pojavila ta misao zaključili smo da se odlično uklapa i odlučili ostati na tome.

Da nije prvotno trebao biti film detekcije?

Jednostavno trebao je biti film o Prvom svjetskom ratu u kojem radnju vodimo kroz nekoliko obrata, da jednostavno ljudima ne damo vremena previše razmišljati. Volim kad ljude pričom vodiš u jednom smjeru, izgradiš im neka očekivanja bazirana i na drugim sličnim filmovima koje su ranije gledali i da im ta očekivanja "iznevjeriš", kad ih iznenadiš. I tu se dobro upleo ovaj dio sa Titom. Teško je reći, scenarij nastaje organski, ne kažeš želim to, to i to, i, onda reći to, to i to.

Svejedno se na sredini filma kao indicija imenom pojavljuje prva Predsjednikova supruga...

Neki detalji iz Titovog života, koje nismo previše elaborirali, su bili inspiracija za neke scene u filmu. Recimo manje je poznato da Tito bio mačevalac, znači da je bio dobitnik srebrne medalje na prvenstvu austro-ugarske vojske. Pogođen je čerkeškim kopljem u leđa od čega se oporavljao trinaest mjeseci u zarobljeništvu. To nisu doslovne scene, niti su te činjenice doslovno interpretirane. To je samo hrana za razmišljanje, igranje s umom gledatelja. Nadam se da će ljudi htjeti pogledati film retroaktivno da vide još jednom kako je sve to posloženo i možda krenut malo istraživat da vide dal' je sve to tako bilo ili malo drugačije jer velim puno tih elemenata je bazirano na stvarnim detaljima iz njegovog života ali su slobodno interpretirani.

Neke stvari je potrebno preispitivati, puno podataka postoji koji kao i svi povijesni podaci ne mogu potpuno biti vjerodostojni jer povijest ipak pišu pobjednici a i kroz godine se povijest jako lako zamuti i ovaj film samo želi reći, možda nije bilo tako kako mislimo da jeste, možda je bilo kao u ovom filmu a možda je bilo potpuno drugačije. Mislim da je vidljivo iz filma da je to samo jedan povod za razmišljanje, da je to jedna špekulacija koja govori o tome da se stvari ne događaju unaprijed zadanim tokom, nego da nekakve slučajnosti mogu dovesti do bitniji povijesnih događaja.

Obzirom na vječno vruću temu i svojevrsnu kontroverzu koja odlikuje ovaj film, hoćete li sa 'Josefom' ići na susjedna tržišta?

Ovaj film stvarno ima bonuse u tim regionalnim stvarima, i ljudi, općenito tih srednjo-europskih zemalja ili istočnije da bi mogli pokazati veće zanimanje jer bi mogli shvatiti te neke stvari koje ljudi u daljem svijetu to ne bi mogli prepoznati. Dakle, zemlje na čiju su povijest debelo utjecali protagonisti ovog filma.

Kada vam je sinulo da bi Thompson mogao raditi glazbu?

Pa kad smo pisali scenarij, počeli smo razgovarati tko bi mogao napisati glazbu. Onda smo zaključili da bi to mogao biti Thompson.

Je li to bilo na pragu "idemo napraviti totalnu kontroverzu" ili?

Ono što me mnogi pitaju, imaju li kakve veze Tito koji se spominje u filmu i Thompson koji piše glazbu... To stvarno nema nikakve izravne veze jedno s drugim. To je slučajnost, splet okolnosti i time se ništa nije htjelo reći o stavu prema Titu. Niti je Thompsonu igralo nekakvu ulogu što je to film u kojem se spominje Tito. Thompson je ušao u igru zato što je to takva tema, ratno-povijesna. U momentu smo jednostavno došli do zaključka da to treba biti netko tko inače radi takvu glazbu. Film nije ni desni, ni lijevi i ne prezentira nekakve tvrdokorne stavove nego ima čistu namjeru malo zabaviti, zaintrigirati.

U filmu je dosta prisutan ruski jezik...

Da, glumcima je bilo dosta teško i zahtjevno u tako kratkom roku svladati jezične osnove ali s obzirom da su svi bili dosta zagrijani za rad na ovom filmu, dobio sam zaista vrhunske glumce za sve uloge ali, eto, nismo imali puno vremena za pripreme. Zahvalan sam što je ispalo tako dobro, jer, osim ruskog dosta je prisutan i njemački jezik a tu su još bile vještine poput jahanja i mačevanja što je sve zajedno stvaralo dodatan pritisak na glumce. Nije im bilo lako...

Neven Aljinović-Tot

Jeste li odmah znali tko će igrati u filmu?

Pa odmah pri pisanju scenarija kako se koji lik pojavljivao morao sam odmah zvati ljude da vidim tko je slobodan, da li bi mogao snimati. Nekako sam birao i ljude koji bi pasali za ulogu ali i ljude, jer sam znao da će biti jako naporan film s jako malo love, s kojima se može radit, koji ne prigovaraju "u blato?" nego se bace u blato, tako da sam birao uglavnom ljude s kojima sam već radio na nekim stvarima, za koje znam da smo kliknuli i da će do napravit iz ljubavi i gušta.

Drago mi je da imamo novih lica kao što je Aljinović-Tot koji nije glumac, da imamo Hamera koji isto kao nije glumac ali je dobio veću ulogu a opet da imamo i "ergelu" glumaca a koji inače nemaju prilike za puno filmskih pojavljivanja kao što je Dražen Šlivak. Ova uloga nije baš u nekom njegovom habitusu ali sam znao da će on to bez problema odraditi jer on se jako priprema. Inače ga uvijek stavljaju u nekakve pozadinske uloge i uglavnom kao nekakvog uštogljenog mekušca ili ekscentričnog tipa. Alen Liverić nema slavu kakvu zaslužuje svojom kvalitetom, on je u momentu malo iskočio, imao je par glavnih uloga ali dosta mu je dugo trebalo da izađe na vidjelo a našoj kinematografiji baš fali jedan takav muškarčina. Lik koji bez problema može biti leading roll. Toga je nama uvijek falilo, to je uvijek glumio, ne znam, Ivica Vidović, nikad nisi imao pravog frajera ako ga i jeste bilo onda je pobjegao negdje pa smo uredno takve likove uvozili u Jugoslaviji iz ostalih republika. Liverić ima glas i stas pa smo odmah znali da će to biti On. Tot nam se nekako slučajno dogodio jer smo ga zvali za nekakvu manju ulogu a ispostavilo se da je po fizionomiji predobar i pokazalo se da je bolje za taj dio, kada se ljudi još privikavaju na film staviti nekog nepoznatog kako bi okolnosti izgledale uvjerljivije.

Kada ljudi odmah na početku vide nekog poznatog hrvatskog glumca kažu, "ah da to je on", a ovako oni gledaju nekog nepoznatog lika koji okolo tumara i to im automatski djeluje daleko realnije.

Koliko je točno trajalo snimanje?

32 radna dana, što je nekakva prosječna brojka dana snimanja tipičnog hrvatskog filma koji je puno komorniji, ima manje glumaca i svega ostalog a ovaj film ima puno faktora koji gutaju vrijeme kao što je rad sa deset konja, sa gomilom statista.

Montaža?

Prvi šnit je bio brzo gotov jer smo se trudili montirati u toku snimanja, budući kad imaš mali budžet moraš biti siguran da si sve snimio kako bi mogao smontirati film bez puno viškova. Praktički smo počeli montirat na samom setu, tako da je vrlo brzo bio gotov šnit a sve je bilo gotovo nekih mjesec dana nakon snimanja.

Film je sniman digitalno...

Da, na Alexa Arri digitalnoj kameri

Josefom' ste izašli iz iz komornog i zatvorenog ambijenta u bogati prostorni eksterijer ali ste zadržali unutar okvira tmurne atmosfere?

Kad se radi tako depresivna tema kao što su ratovi, kao što je Prvi svjetski rat, najveći zadatak je bio stvoriti nekakvu uvjerljivost. Znači, snimaš film koji se događa u nekakvom prošlom vremenu, na nekom dalekom prostoru a snimaš ga tu sada i blizu, i puno smo si truda dali da jednostavno ljudi povjeruju da su tamo. Znali smo da će to biti film guste atmosfere, film koji nije toliko baziran na dijalozima koliko na akciji  i ugođaju, slikovnom i zvučnom. Ne znam kako bih mogao nešto kao što je rat prezentirati veselo i lijepo.

Kako gledate na prigovore da je film na momente prespor?

Najveći mi je zadatak bio uvesti ljude u atmosferu, da osjete tamo i tada, da oni vjeruju da je to jedan zatvoreni svijet u kojem se onda događaju stvari kakve se događaju u ovom filmu. Zato mi je trebalo više vremena na početku da se publiku polako uvede u radnju. Kad smo postigli uvjerljivost ambijenta, onda smo na momente unosili elemente spektakla. Nisam se htio odmah ispucat s nekom velikom bitkom nego sam prikazao poprište bitke bez bitke da ljudi prvo vide tu atmosferu.

Što dalje?

Idući moj projekt je, na kojem se radi već duže vremena na scenariju koji piše dramski pisac i glumac Elvis Bošnjak, radni naslov je 'Vučipoj'. 'Otac' je film rađen po Elvisovoj drami, a ovaj puta radimo na originalnom scenariju, dakle smišljamo ga iz ničega i to je jedan krimi-drama koja se događa u zabiti a sa elementima horrora i nadrealnog nekakve paralelne nadrealne radnje koje pak ima veze sa staroslavenskom mitologijom. Znači, vuci, vile i hajduci... (smijeh)

Televizija ili film?

Mislim, svi lažu kad kažu baš volim radit ovo ili ono, ovisno u kakvim se radnim okolnostima tog trenutka nalaze. Nitko nije upisao Režiju a da nije osjećao ljubav prema filmu ali onda ljudi vide da je to dosta teško, da do filma nije lako doći ili nekome to baš i ne ide pa onda vide da im ono drugo možda ide bolje.

Tko je na kraju doveo koga u Arenu? Tito - Thompsona, Thompson - Tita ili Tomić - Tita i Thompsona?

Ne znam, kako kome drago. Netko voli Tita, drugi vole Thompsona a valjda će i mene netko zavoljeti pa nek' svako za sebe izvede tu teoriju prema onome tko mu je najdraži.

Hoće li jednog dana Tomića karakterizirati kao krajnjeg desničara ili kao kompromitiranog ljevičara pokazat će nam vrijeme pred nama. No, tko je u svom vremenu bio Stanislav Tomić, ako je suditi prema njegovom filmu, reći će onaj netko tko će u budućnosti definirati povijest hrvatskog filma. Ostaje pitanje hoće li taj netko pritom govoriti/pisati istinito ili će kontekst ovog filma u povijesnom smislu veličati, odnosno, grditi...

Movieplex continental film Mladen Šagovac Ivo Gregurević pula film festival filip šovagović cineplexx bojan navojec Draško Zidar Josef Alka Film Stanislav Tomić Jozo Patljak Neven Aljinović Tot Alen Liverić Dražen Šivak Igor Hamer Dieter Schaad