Metamorfoze Helene Bonham Carter

Autor: Katarina Starčević

Svijet Helene Bonham Carter neobičan je svijet: svijet suprotnosti. U njemu ona šeće odjevena u čudnovate i nevjerojatne kombinacije, a četke ne ispunjavaju svoju svrhu i ne češljaju kosu. U njemu muškarac i žena žive zajedno, ali u dvjema zasebnim kućama spojenim jedino sobom u prizemlju – Helenina je kuća ženska i kičasta, a ona Tima Burtona gotička i mračna. Bajka koju živi Helena je bajka dobroga i pristojnog djeteta iz aristokratske obitelji. Introvertiranoga djeteta koje je sebe pronašlo pod svjetlima reflektora. „Većinu sam svoga djetinjstva provela želeći biti netko drugi, pa zašto ne bih bila plaćena glumeći nekoga drugog?“

Osebujnost se Helene Bonham Carter ne zaustavlja samo na stilu odijevanja i načinu života, nego je ona isplivala i u njezinim ulogama. I kao djevojka za udaju, i kao kraljica, i kao vještica Helena je sve samo ne obična. Prelazeći iz jedne žene u drugu, iz jednog lika u drugi, ona ih oživljava svojom specifičnom bojom glasa, svojim britanskim naglaskom, nezgrapnim ili gracioznim pokretima, lijepom ili poderanom odjećom, počešljanom ili raščupanom kosom, lijepim licem ili licem s golemim podočnjacima. Helena uvijek zaista jest ta žena na filmu.

Iako se njezinim debijem smatra film „A pattern of roses“, svoj je filmski život zapravo započela s 19 godina kao Lucy Honeychurch („Soba s pogledom“), klasična junakinja rastrgana između osjećaja i dužnosti, te kao Lady Jane Grey („Lady Jane“). Njezin su je izgled i prve uloge zatočili u povijesne drame, korzete i turobna, mračna raspoloženja („Howard's end“, „Hamlet“). Helenin je veliki talent pravu priliku dobio u suradnjama s Woodyjem Allenom („Moćna Afrodita“) i Iainom Softleyjem („The wings of the dove“) – odlična joj je gluma u potonjem donijela i nominaciju za Oscara. Ubrzo nakon toga slijedi „Klub boraca“, Davida Finchera, u kojem je Helena Bonham Carter dokazala svoje glumačke mogućnosti i sposobnosti. A primijetio ju je i Tim Burton. Prvi im je zajednički projekt bio „Planet majmuna“, a Tim je htio upravo nju za ulogu u filmu. „Stvarno te mogu vidjeti s maskom majmuna“ – rečenica je kojom joj se obratio, te ju dopunio: „Čini mi se da ti voliš mijenjati svoj izgled.“ I bio je potpuno u pravu. Tako je počela burtonovska faza u Heleninu životu – poslovnom i privatnom. Na red dolaze „Krupna riba“, „Charlie i tvornica čokolade“, „Mrtva nevjesta“, „Sweeney Todd“ i „Alisa u zemlji čudesa“. U Timovoj je mašti Helena iznijela svu raskoš svoje izvedbe. A uz njegove, pronalazi vremena i za filmove o Harryju Potteru, izjavljujući kako joj današnja zlatna era fantastičnih filmova savršeno odgovara. Ipak se u svojem najnovijem  filmu „Kraljev govor“ Helena izvlači iz fantazije i vraća svojoj najdražoj ulozi – ulozi kraljice.  

Baš kao i Ovidijeve „Metamorfoze“, i one Helene Bonham Carter su skupljene u nekoliko priča – izabrali smo pet najzanimljivijih – u kojima likovi doživljavaju preobrazbe. U svakoj od njih glumica postaje neka druga osoba.

Ofelija

U mnogobrojnim je adaptacijama Shakespeareova „Hamleta“ značajno mjesto dato upravo ulozi Ofelije. Jean Simmons, Julia Stiles i Helena Bonham Carter samo su neke od Ofelija, a svakako je u tome najuspješnija bila upravo Helena. Svojom si je izvedbom izazovne uloge dobre i drage djevojke koju zahvaća ludilo Helena priuštila i nekoliko dodatnih scena kojih nema u djelu. Kontrast između Ofelije na početku i pri kraju priče prikazala je kroz svoju pojavu, svoje pokrete i riječi. Helenina je duga kosa uredno začešljana u frizuru u trenucima ludila raspuštena, čupava i uznojana, a lijepa je haljina neprestanim nošenjem pretvorena u dronjke. Na njezinu se licu izmjenjuju prisebnost, zluradi osmijesi i neobična začuđenost za vrijeme koje njezine nekoć bistre oči gledaju u neku svoju daljinu. Početnu su sramežljivost zamijenili smjeli i lascivni pokreti, a staloženost impulzivni pokreti, besciljno lutanje. Ona više ne izgovara jasne, nego nerazumljive rečenice i pitanja, te pjevuši nekakve pjesmice, poput dječjih. Poludjela se Ofelija, na vrhuncu svoje mahnitosti, utapa u rijeci.

Marla Singer

Marla Singer („Klub boraca“) je za Helenu Bonham Carter definitivan izlaz iz stereotipnih uloga u koje su je dotad stavljali. Ona je suvremena žena, pomalo tajanstvena, senzualna i prilično čudna. Kada ne nosi haljinu za djeveruše, Helena ju uglavnom zaodijeva u gotiku: crna odjeća, tamna šminka oko očiju, sunčane naočale nošene u prostoriji. Marlina je životna filozofija da svaki tren može umrijeti – ali je tragedija u tome što nikada ne umre. Iako se naizgled čini da zna što radi, ona je nezadovoljna svojim životom. Njezina se opsjednutost smrću potvrđuje kroz posjete grupama podrške za ljude oboljele od neke (često neizlječive) bolesti, kao i u pokušaju samoubojstva... ...zapravo očajničkom vapaju za društvom. Iako već iz Helenina načina otpuhivanja dima cigarete čitamo da ona odiše samouvjerenošću, i seksipilom, Marla je zapravo nesigurna u sebe – osamljena, u strašnoj potrebi za nekim, ponižava se ponovnim i ponovnim vraćanjem Pripovjedaču (Edward Norton). Usprokos Marlinu samo povremenom pojavljivanju u filmu, Helena je uspjela odlično izraziti svu njezinu kompleksnost. 

Gospođa Lovett

„Jedan je moj dobri prijatelj iz škole uvijek govorio da hodam uokolo s frizurom gospođe Lovett.“ I Helena se godinama poslije zaista preobrazila u ženu koja peče najgore pite u Londonu. Uloga gospođe Lovett u filmu „Sweeney Todd: Đavolji brijač iz Fleet Streeta“ bila je točno ono što je htjela. Čupava, blijeda žena, u tamnoj odjeći s rukavicama bez prstiju koja priprema „slastice“ u svojoj neuglednoj, prljavoj pekari s jezivo škriputavim vratima. Priprostost i neprofinjenost gospođe izviruju kroz Helenin govor, čak i dok pjeva, kroz njezino geganje pri hodu i neuglađene pokrete. Oklagija je u njezinoj ruci jednako nemilosrdna prema žoharima koji joj hodaju po stolu, kao i prema tijestu koje mijesi za pite. No to je samo dio okrutnosti koju je Helena unijela u ulogu: iako je Sweeney Todd ubojica filma, upravo je gospođa Lovett smislila njihov strašni plan. Kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, Helena kroz svoj stravični ples i pjesmicu predlaže što s ubijenim tijelima, pri čemu je vrlo ekonomična: „Probajte malo svećenika.“ No tajna ju ljubav prema ubojici čini pomamnom, a kada se njezini grijesi razotkriju, gospođa Lovett u prividnoj sreći pleše u smrt.

Bellatrix Lestrange

Najstrašnija vještica iz svijeta Harryja Pottera, fanatično odana Onom-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti, opsjednuta izvršenjem njegove ideje i volje. Raskuštrana Helena Bonham Carter trulih zubi utjelovljuje divlju Bellatrix Lestrange, bjegunicu iz najčuvanijega čarobnjačkog zatvora, Azkabana. „Volim Bellatrix. Ona je vrlo energična“, objasnila je Helena. Vještici, koja je iza sebe ostavila mnoga trupla i nesretne obitelji, Helena je dala luđački smijeh (česta zvučna kulisa njezinih ubojstava), te raspon zvuka od grozomornoga šapta, preko dječjega glasa kojim se ruga i draži svoje neprijatelje (Harryju u 6. filmu gotovo kao brojalicu pjevuši „Ja sam ubila Siriusa Blacka!“), do prodornoga vriska. „Svoj sam lik voljela i zbog toga što je za mene bila prava terapija doći na posao i puno vrištati.“ A podloj je Bellatrix Helena dodala i dozu neuravnoteženosti, što je posljedica godina i godina provedenih uz dementore, te je na koncu, sklapanjem izgleda, zvuka i zamaha štapića, izgradila zaista zastrašujuću osobu. „Samo sam htjela mahati štapićem.“

Crvena kraljica

Helena Bonham Carter često glumi kraljice, a te su joj uloge omiljene jer se ima priliku ponašati – kraljevski. Crvena je kraljica za nju doslovno bila ostvarenje sna. „Volim cijelu tu kulturu Alise i Lewisa Carrolla.“ Nije joj smetalo što je Tim Burton njezin lik zamislio s glavom malo većom nego što je to uobičajeno: „Smatram posebno laskavim to što me ima potrebu deformirati u svakom filmu.“ Tako se transformirala u neobičnu spodobu upadljivo plavoga sjenila, crvene kose i gotovo uvijek ista izraza na bijelom licu (ljutog i ozbiljnog). Ljutnja je ujedno i njezin osnovni osjećaj – budući da je vrlo osjetljiva, lako se uvrijedi i tada poput razmažena djeteta viče na sve oko sebe. Smjestivši svoju preveliku glavu na prijestolje, fantastična Helena kao Crvena kraljica zemljom čudesa vlada sebično i samovoljno. Ona svoje podanike tjera da ju poštuju, vole i da joj laskaju, te se s velikim guštom iživljava nad onima koji su joj nešto skrivili („Odrubite mu glavu!“). A životinje podnosi jedino u ulogama slugu ili namještaja i pribora. „U biti nema srce, iako je ona Kraljica srca.“

Helena Bonham Carter je svojim je domišljatim i neponovljivim glumačkim ostvarenjima dokazala da pristaje svakom dobu.. I svakoj priči..

(Katarina Starčević / Moj Film Magazin)

Helena Bonham Carter alisa King's Speech Kraljev govor ofelija marla singer