Intervju: Valeriu Andriuta, glavni glumac pobjedničkog filma 6. VFF-a, "Iza brda"

Galerija fotografija

Na ovogodišnjem Vukovar Film Festivalu, film "Iza brda" predstavio je glavni glumac Valeriu Andriuta, dugogodišnji suradnik i prijatelj redatelja Cristiana Mungiua, koji je vukovarsku publiku pozdravio zarastao u "monašku"  bradu koju je pustio za ulogu u filmu.

Što je svećenik bez brade?

Prema riječima žirija, riječ je o drami koja uz pomoć briljantnog scenarija i glumačke ekipe, odvažno rekonstruira tragičnu istinitu priču i načinje širok spektar etičkih pitanja, fokusirajući se na analitičku opservaciju međuljudskih odnosa iza zatvorenih vrata izoliranog manastirskog svijeta.

Redatelj Cristian Mungiu i vi godinama ste kao 'prst i nokat', očito 'tim koji pobjeđuje'.  Vjerojatno vas njegova deseta zaredom ponuda za ulogu nije iznenadila, no jeziva priča i uloga neuobičajenog svećenika zasigurno jest?  Kakav je dojam na vas ostavilo prvo čitanje scenarija?

Priča kako je nastao ovaj film je malo dulja nego obično. Istina je, mi se poznamo još od studentskih dana, čak sam  glumio i u njegovom prvom filmu, a kasnije nam je to postala uobičajena praksa da radimo zajedno, tako da mi ni ova uloga nije bila veliko iznenađenje. (smijeh) Iako se Cristian i ja čujemo s vremena na vrijeme, šest mjeseci prije snimanja početkom travnja prošle godine, nazvao me je neočekivano i priopćio mi da ćemo možda raditi novi projekt i ukratko mi ispričao o čemu se radi. No, njegovo je prvo pitanje pritom bilo imam li bradu, na što sam ja odgovorio da sam se upravo prije dva sata obrijao. (lik svećenika kojeg glumim nosi dugu bradu, ali kad je jednom narasla, nema nazad jer je dogovor da je nosim sve do naše domaće premijere koja će biti u Bukureštu u listopadu ove godine).

Kako je ta priča prema kojoj je nastao film istinita, odnosno ona se uistinu dogodila, sjećao sam je se, premda je to bilo prije šest-sedam godina. Cristian nije bio siguran je li to ideja koja se treba pod svaku cijenu ostvariti, je li dovoljno posebna i kako je oplemeniti da bude cjelovit konstrukt isprepleten galerijom likova i njihovih snažnih međusobnih odnosa. Jednostavno mu je trebala još jača motivacija. Meni se ona vrlo svidjela čim sam pročitao nekoliko odlomaka za scenarij koje mi je poslao mejlom i ohrabrio sam ga da krenemo u to, da će se s vremenom tijekom rada sve posložiti. Nakon mnogo razgovora odlučili smo da ona ipak bude samo utemeljena na tom istinitom događaju, a sve je ostalo 'nadograđeno' i u prvom su planu ostali upravo ti odnosi za koje je nastojao da budu jaki i duboki dijaloški, pa je scenarij donio puno, puno teksta, koji je uz to, izvorno dijalektološki, i to jednog jedinstvenog  jezičnog idioma koji se danas u našoj zemlji uopće više ni ne govori, a i često smo tijekom radnog procesa mijenjali određene dijelove dijaloških sekvenci između likova. U svakom slučaju, mi glumci imali smo vraški puno posla. Mi to moramo i razumjeti, a ne samo naučiti te riječi i izgovarati ih, najviše zbog autentičnosti.

Uz to, nikad dotad nisam glumio svećenika, a ovaj kojeg sam dobio tim scenarijem je uistinu netipičan, jer je energičan i odlučan, i fizički konstitucijom meni uopće ne sliči. Počeli smo snimati krajem studenog i trajalo je cijela tri mjeseca. Prije toga održana je audicija, ali ne tipična, jer je to bila samo generalna proba, posljednja provjera da su izabrani glumci uistinu najbolji za svoje uloge. Cijeli je set izgrađen, taj naš mali manastirski grad, polako i temeljito. Kad sam prvi put stupio tamo, osjetio sam da je to to.

Valeriu Andriuta, foto: Emica Elvedji

Pečat filma su izrazito dugi, statični i jednoliki kadrovi kojima dominiraju dinamični razgovori likova, a u stopu ih prati homogena sinergija kolorita i atmosfere. I sam film traje dugo, dva i pol sata. Zato je i snimanje trajalo tako dugo? Poprilično rizičan potez, ponajprije za osvajanje 'gledateljskog kolača'?

Na kraju su gledatelji dobro i prošli (smijeh), jer je trajao puno dulje, pa smo ga morali rezati, skraćivati jer bi to onda uistinu i bio rizik na kvadrat. Kad smo se odrekli tih još pola sata, nismo se bojali da će nas zbog duljine filma gledatelji 'odbiti'. Iskreno, barem smo deset puta mijenjali detalje u montaži i neki redoslijed scena, tako da iako sam cijelo vrijeme bio uključen i prisustvovao internoj projekciji xy završenog filma, koje se više nije znao ni broj, kad smo imali svečanu premijeru u Cannesu, bio sam iznenađen jer sam imao osjećaj da gledam neki sasvim novi film. (smijeh).

Što se tiče dugih kadrova, oni su stvarno dugi, svaki prosječno traje deset minuta i bilo ih  je teško snimati. Zbog koncentracije, teksta, većinom je i više od par glumaca u svakoj sceni, a to nije kao u kazalištu da možete prije imati tisuće proba. U tim uvjetima to nije moguće. Od početka do kraja bilo nam je važno da je sve homogeno i dosljedno, posebno u atmosferi koju prati takav ujednačen i nenapadan kolorit i zvuk, jer je naglasak na tome da mi gledatelju ništa ne namećemo (primjerice ako je tu krupni kadar glave jednog lika, gledatelj nema izbora, već je njegova koncentracija samo na tom dijelu jednog lika, čega kod nas pak nema), već je suprotno, ostavljamo mu na izbor da se usredotoči na ono što želi - ili na lik ili na izgovoreno ili na situaciju ili na atmosferu - da se preispituje, da uspoređuje, da se prepusti , da sam odluči - jer je sve tu u kadru, a ništa nije prenaglašeno, da bode oči, da 'vrišti'. Primjerice, gledatelj može u jednoj sceni pratiti samo pola kadra ako želi. Sve u svemu, ostavljen mu je slobodan prostor za njegovu vlastitu 'filmsku igru', a ništa pritom nije skriveno. Svakako je to teži put, ali je demokratski (smijeh). Cijeli redateljski pristup je u toj funkciji koju smo svjesno izabrali za ovu priču i nadamo se da smo uspjeli.

Na setu filma "Iza brda", s redateljem Cristianom Minguiom

Aura vašeg lika osobito je snažna i nesvakidašnja, jedna dvostruka ličnost koja balansira na tankoj granici – njega kao čovjeka i njega kao svećenika. Kako ste se 'uvlačili u njegovu kožu', jeste li imali neke posebne pripreme, možete li ga sada samo spremiti u 'ladicu' i zaboraviti?

Pripremao sam se dugo, bio sam iznutra svjestan što ova uloga donosi. Na početku mi je bila čak i jeziva, odbojna, bojao sam se kako ću se uživjeti, osjećao sam se nelagodno. Kako nisam osobito religiozan čovjek, iako vjerujem u Boga, meni su mnoge stvari oko vjere i svećeničkog poziva sasvim strane. Otpočetka sam imao pomoć dvojice divnih ljudi, jednog svećenika i jednog dramaturga s Akademije s kojima sam provodio vrijeme da mi pokažu kako se to radi, bio sam u crkvi dan i noć, slušao mise, razne ceremonije i postavljao pitanja, gledao razne video-sadržaje na tu temu. Sjećam se zgode kad sam imao sa svećenikom dogovoreno u crkvi u osam ujutro, bilo je hladno unutra jako i neobično mirno. Otplovio sam mislima, napravio nesvjesno nekoliko koraka i primijetio odjednom nekoliko ljesova s pokojnicima, bili su tamo jer im je trebao biti održan poseban crkveni obred za počivanje u miru. U tom sam trenutku premro od straha, a jednako mi je bilo naporno kad su tijekom snimanja neki vrlo pobožni ljudi na setu stalno mi pametovali da ne smijem tako držati križ, da ne smijem ovo i ono, to je znalo biti naporno.

Što se tiče mog karaktera, najteži mi je bio početak, snimiti prvu scenu. Znate, sve ovisi o tome, jer kad jednom započneš živjeti sa svojim likom, moraš ga svaki dan do kraja snimanja 'držati' istim intenzitetom, kvalitetom, uvjerljivošću, prirodnošću… Ne možeš ga izgubiti po putu i on ne može postati drukčiji, primjerice 20. dan snimanja. Više nije dopušteno manje od toga, te prve scene, tog prvog pojavljivanja u prvoj sceni, više nije dopušten minus, samo svaki put mali plus. To je za glumca velika odgovornost. Kad to breme skinete s leđa, lakše se diše. Snimanje traje neprekidno, i mi smo bili u nekoj vrsti izolacije, kao da živite neke dvije paralelne stvarnosti. Kad jednom svoju ulogu 'objesite' na vješalicu, ne možete je zaboraviti, ali odete dalje, napravite rez, vratite se u normalu. Jednostavno sve što je bilo na setu, ostavite tamo. Kad se sjetim hladnoće, gotovo 15-satnog dnevnog radnog tempa, 50-60 ljudi svaki dan oko tebe, teško je bilo preživjeti i nekako nije bilo ni teško otići. (smijeh)

Upravo ta granica koju ste spomenuli, njega kao čovjeka i njega kao svećenika, bio mi je najveći izazov i područje istraživanja. Teško je glumcu uvijek pogoditi ti potrebnu nijansu, gdje je on čovjek, a gdje svećenik, ili možda oboje, osjećao sam se kao da istodobno glumim dva lika, i morao sam biti sasvim točan u tom prebacivanju od jednog do drugog. Redatelj je tu presudan također, Cristian je nevjerojatno pametan čovjek i zna sve, smatram ga najboljim našim redateljem, zahtijeva na granici mogućeg, ali je od velike pomoći jer je precizan i siguran.

festival intervju vff vukovar film festival interview razgovor Iva Cikojević iza brda beyond the hills Cristian Mungiu Valeriu Andriuta pobjednik