Intervju: Dan Chisu, redatelj filma "Medvjed": Kako je medvjed Martin "pobjegao" od Kusturice?

Galerija fotografija

Potpisujete i scenarij i režiju svog drugog dugometražnog filma Medvjed. Na prvi se pogled doima kao istinita priča, proistekla možda iz nekog novinskog članka ili pak legende koja se prenosi generacijama... Kako je nastao scenarij, a potom i film?

Iako nije bilo novinskog članka, bilo je legende pa na neki način imate pravo jer je polovica priče uistinu nastala prema istinitim događanjima, posebno onima koji su u Rumunjskoj bili realnost po završetku Revolucije na početku 90-ih kada je novoustoličena Vlada preko noći promijenila sve, ama baš sve, ljude na vodećim državnim i upravnim funkcijama.  Vrijeme poslije diktature, koja nepovratno i dugoročno mijenja mentalitet ljudi prisiljenih pod njom živjeti, a u našoj je zemlji bila ukamenjena godinama, je specifično na razne načine.  Jer, ljudi odjednom postanu slobodni, obuzme ih najprije osjećaj neopisive sreće, no ubrzo ne znaju što bi zapravo s tom svojom slobodom, odnosno ne znaju se nositi s novonastalom situacijom. Kapitalizam je ušao na velika vrata, ali oni ta vrata drže tek odškrinutima jer sve ono što je s druge strane, je novo, a samim time i nelagodno i zahtijeva vrijeme za prilagodbu. S druge strane, postoji naša narodna legenda koju sam negdje pročitao o jednom njemačkom lovcu koji je žarko želio osvojiti medvjeđi trofej, no kako nije bio dovoljno dobro treniran i sposoban za tako nešto, morao je potražiti pomoć 'domaćeg čovjeka' i bio je za to spreman ponuditi debelu svotu novčanica. Tako je na mom scenarističkom papiru 2008. malo-pomalo nastao miks tih dviju priča, što je teklo dosta brzo, a vjetar u leđa dala mi je pobjeda za najbolji scenarij u razvoju na jednom njemačkom festivalu. Potraga za producentom bila je duga, no na kraju se isplatila jer je film, unatoč prosječnom budžetu, uspješno snimljen.

Za glazbu ste angažirali Gorana Bregovića, kojem je to, kako je rekao, posljednji put da sklada za film, a prvi da piše glazbu za komediju?  Suradnja je 'zaiskrila' na vašu inicijativu? Navodno ga nije lako nagovoriti…

Naše su i poslovne i prijateljske veze odavno isprepletene. Upoznali smo se još prije 18 godina, i tada smo počeli surađivati. Pomagao sam mu kad je radio casting u Rumunjskoj za Carmen, kao i za brojne koncerte koje je održavao u Bukureštu. Kasnije smo se i sprijateljili, i kad sam mu prije 10 godina rekao da ću se okušati kao redatelj i snimiti svoj prvi film, priupitao sam ga hoće li mi raditi za njega glazbu. Bio je sasvim skeptičan da ću to uistinu i učiniti, i onda je lakovjerno i spontano odgovorio potvrdno. Kako je ta njegova izjava čak snimljena i objavljena na YouTube-u, postala je neka vrsta obećanja. Ja sam nakon nekoliko godina počeo snimati, i on se tada više nije mogao povući. (smijeh) Stvarno je zbog mene učinio iznimku jer je, nakon posljednjih suradnji s Kusturicom, odlučio više ne skladati za filmove.

Jeste li mu pri radu ostavili sasvim 'slobodne ruke' ili ste imali svoj 'popis želja'? Dominantna nota glazbenih dionica je tipična ciganska, trubačka glazba, zabavna i poletna…

Isprva smo tipično sastančili, nalazili se nekoliko puta u Sarajevu, nekoliko puta u Beogradu i na kraju u Bukureštu. Izložio sam mu što želim i onda mu prepustio da on to pretoči u glazbu. Bile su mi važne te cigansko-ritmične komponente gdje je on stvarno majstor. Imao sam povjerenje u njega i na kraju je rezultat bio odličan. Tko zna, možda ga ipak nagovorim i za svoj treći film..(smijeh)

Žanrovska je ladica filma komedija s primjesama filma ceste, no ispod površine osjeti se miris kriticima, ironije… Kao da ste bili korak do crne komedije?

Kad biste pročitali scenarij, brzo biste uvidjeli koliko smo, ponajprije zbog financija, bili prisiljeni pojednostaviti neke stvari, jer katkad pri snimanju filma stvarno nemate izbora. Moja je originalna priča umnogome tragičnija, radikalnija i puna neke sjetne gorčine koja se može opipati ispod 'komediografske' površine, no što je vrijeme odmicalo, ona je, zbog gomile problema produkcijske prirode koje smo 'ad hoc' trebali rješavati, poprimala tu laganiju, zabavniju varijantu. Burleska je nažalost najjeftinija i najizvedivija. Bilo mi je žao što su izostali ti elementi iz prvotne verzije scenarija, ali što je, tu je. Zato ću to nadoknaditi u sljedećem filmu.

Dok je prodaja medvjeda na brdovitom Balkanu slamka spasa (prema 'onoj dobroj novoj' prodajmo sve što imamo i vrijedi da zaradimo) koja bi cirkusantima mogla donijeti neisplaćene plaće, jednom Nijemcu sa Zapada to je lovački trofej (hobi iz obijesti) za koji je spreman 'iskeširati' 50.000 njemačkih maraka. Osim sveprisutne opreke Balkana i Zapada, poseban je prostor u filmu posvećen simbolima i alegorijama..

Da, to je i bila moja namjera. Cirkus je osnovna alegorijska potka jer je on zapravo simbol slobode gdje i leži glavni ključ priče. Dok izvode svoje točke, cirkusanti se kreću slobodno poput Cigana, zato su oni povezani ovdje. Nisu zaposleni i nisu bogati, ali oni uistinu žive svoje živote, a ne neke nametnute. Između ljubavi/ljudskosti i materijalizma, oni biraju medvjeda, odnosno ovo prvo. Iako se njihovi principi u borbi za egzistenciju i 'pod kapom' novog državnog sistema malo-pomalo slamaju, njihov vječni žar života vraća ih na pravi put te dovodi do preispitivanja istih, no ne nužno i njihove promjene.  Također, cirkus je simbol naše svakodnevice, jer sve je oko nas nekakav 'cirkus', zavirite samo među naše političare, prelistajte dnevne novine, poslušajte razgovor na ulici slučajnih prolaznika… Balkansko je tematiziranje naravno tu, kad smo i mi tu, upravo na tom Balkanu. Da bismo zažmirili na probleme, jedva čekamo vikend da bismo dobro popili, pojeli i zabavili se, no postavlja se pitanje je li to uvijek negativno jer taj odmak dovodi do oslobađanja duha? Ima jedna zanimljiva zgoda iz Belgije gdje sam na festivalu predstavljao ovaj film. Naime, rekli su mi okupljeni da moj stil nalikuje Kusturici, jer imamo i Cigane i Bregovića, no zapravo je ta srž problema ovdje sveprisutna pa se i brojne stvari poklapaju ili su slične, pa to ne bi trebalo biti nešto neobično.  Još je zgodnije pritom spomenuti da je baš Kusturica umalo snimio baš ovaj film. Upoznali smo se u Cannesu gdje je on te 1995. trijumfirao s filmom Underground, i zapričali se te večeri na after partyju, a između ostalog ispričao sam mu priču o medvjedu, koja mu se jako svidjela, posebno zato što uključuje Cigane i Balkan. (smijeh)  Predložio mi je da napravim scenarij prema kojem će on snimiti film. To sam mnogo godina kasnije i učinio, no kako je on u to vrijeme već bio zauzet snimanjem nekog drugog filma, igrom slučaja, dok sam ga čekao,  snimio sam ga ja, jer je to naprosto bio najbolji scenarij koji sam imao.

Medvjed: Trailer

Jedan od vaših likova tijekom vožnje jada se prijatelju vozaču kako voli medvjeda iz cirkusa više od ijedne žene u svom životu… Kako je proteklo iskustvo s medvjedom, pretpostavljamo da je točka vožnje motora uistinu autentična?

S tim smo se namučili, i više nego što smo na početku mogli i zamisliti. Mogao bih vam sad satima pričati o birokratskim i financijskim zavrzlamama koje su nas po putu snašle. No, ukratko, ta je točka autentična i otpočetka smo željeli pravog medvjeda iz cirkusa. Na raspolaganju smo imali jednog iz Rusije, Mađarske i Praga. Ruska je varijanta otpala jer nije u Europskoj uniji i bilo je preteško isposlovati papire, mađarski je pak bio prestar i prespor za naše snimanje, i naposljetku nam je preostao ovaj iz Praga, a cirkusu smo morali isplatiti svotu za deset dana showa tijekom kojih je medvjed izostao i bio kod nas na snimanju, kao i za njegov nimalo lak transport. Budući da je medvjed ipak divlja životinja, imali smo i tim vrlo stručnih trenera koji znaju s njima da nam olakšaju situaciju.

Primjerice, prvi je dan bio težak, a zatim su treneri odlučili da već drugi dan snimimo najtežu scenu s motorom, unatoč njegovoj na mahove čak i opasnoj nervozi, jer je u tom ambijentu šume osjetio zov divljine i slobode, njegove prirodne okoline, pa je na trenutke odbijao slušati ili bilo što učiniti, a mogućnost da pobjegne je time bila veća. Naš je medvjed, iako je i u cirkusu bio pod strogom trenerskom paskom, bio vrlo nepredvidiv u svojim reakcijama, tako da smo se morali ozbiljno pripremiti za rad s njim. Također, zbog sigurnosti, jer je na setu bilo na stotine ljudi, morali smo mu staviti zaštitu na njušku, kao i jedan dio ograditi žicom, što smo kasnije digitalnim postupcima polako uklonili. Za to nam je trebalo, ne biste vjerovali, čak šest mjeseci. Naravno, ipak je na kraju, kao i u filmu, naš medvjed Martin bio omiljen na setu.

Iako ste uspješan filmski djelatnik, te osnivač i voditelj najstarijeg rumunjskog festivala, poprilično ste kasno 'zaronili' u redateljske vode? No, sada ste uhvatili mladenački tempo, svake godine jedan film.. Treći je, znakovitog imena, 'The horses are green on the wall' pri kraju. Nakon tematiziranja burnih 90-ih, jeste li sad 'otplovili' u ništa manje problematičniju sadašnjost?

Oduvijek sam filmski bio puno zaposlen, ali vrijeme brzo prolazi, i u međuvremenu sam godinama snimao dokumentarce za televiziju. Uz to, kad radite festival, iako se on održava jednom godišnje, ne prođe ni jedan jedini dan da se nešto sitno ne mora odraditi. Valjda je za dugometražni film sve trebalo sjesti na svoje mjesto. Tako vam je to u životu, stvari se jednostavno ili dogode ili ne dogode. Nakon što prvi put sam vidio da mogu snimiti film, sada je puno lakše i uistinu sam aktivan. Medvjed poslije Vukovara putuje dalje na festival u Egipat, a moj treći film koji ste spomenuli je također gotov, i službeno izlazi 2. studenog ove godine. Ponovno je riječ o Rumunjskoj i smješten je u Rumunjsku, no 20 godina kasnije i govori o ljudima koji su se preko noći obogatili, jedni upitnim 'poduzetništvom', a drugi igrama na sreću, odnosno lutrijom na koju su zbog krize postali navučeni. No, postati milijunaš 'samo tako' nije lako, jer oni s kojima si dotad dijelio sve, i pivo i sendvič i posljednju cigaretu, to sada odjednom otkad su milijunaši ne žele više podijeliti s tobom. Sanjao si o punim džepovima novaca i boljem, lagodnijem životu, a sada kada to imaš, shvaćaš da, zbog novih problema samo drukčijeg predznaka, to nije sretniji život kakav si zamišljao ili pak taj život ponovno živi netko drugi. U svakom slučaju, jedna dirljiva emotivna priča, no ipak žanrovski komedija jer se cijelo vrijeme svi smiju, ali sa snažnom dramom iznutra, tako da na kraju ne znate biste li se smijali ili plakali.

festival intervju vff vukovar film festival interview medvjed razgovor Iva Cikojević ursul Dan Chisu the bear