Interview: Aleksandar Radivojević

Autor: Mladen Šagovac

'Srpski film' izazvao je brojne moralne i etičke polemike ne samo na Balkanu nego i u svijetu. Ideja umjetničke slobode izražavanja, kakva je zapravo već prisutna u nekim drugim oblicima umjetnosti a sada stavljena na film, medij koji je dostupan puno široj publici provocira pitanja poput; Koliko je dopustivo u umjetnosti i koliko daleko će umjetnost uopće otići da bi prenijela određenu poruku?

Najkontroverzniji Balkanski scenarist Aleksandar Radivojević, autor scenarija za "Srpski film" pristao je na obračun sa „nevjernim Tomama“ (među kojima sam i ja) i za magazin Moj Film progovara upravo o kontroverzi ovog filma, o nekim prošlim i budućim radovima. I konačno odgovara na pitanje koje se stalno provlači kroz krugove obožavatelja horror filmova; hoće li napisati nastavak za "Srpski film" i kako bi mogao izgledati.

Srpski film izazvao je brojne kontroverze i izazvao prilično žestoke reakcije šire publike, ponajviše revolt. Koliko ste i jeste li zadovoljni postignutim s obzirom da ste jednom prilikom rekli da ovakvim scenarijem želite izazvati bijes?

Svakako sam zadovoljan postignutim u smislu filma, ali reakcija je nešto što niko ne može programirati. Naravno da je ovaj film osmišljen tako da dodirne neke ’bolne’ živce. Mislim, film koji ne izaziva reakciju pretjerano niti nema vrijednost. Netko će reći ’smislili ste prečac da šokirate ljude i tako se proslavite’, ali svako ko ga pogleda vidjet će da u njemu postoje i druge stvari.

Čovjek ne može da predvidi reakciju. Odavno još postoji veliki nesporazum Srba i fikcije. Znači, Srbi su navikli na realnost, da je gledaju u svojim filmovima, da gledaju fotokopiju vlastite stvarnosti. Obično Srbi drugačije gledaju strane filmove, a drugačije domaće. Domaći filmovi za Srbina moraju biti stvarnost, zato što je Srbin toliko ljubomoran na svoju predivnu stvarnost pa je čuva i ne dopušta ikome da je dira, transformira i razara. Ovo što smo zapravo u Srpskom filmu pokušali napraviti je filmska, a ne bukvalna stvarnost Srbije. Znači, neka modificirana Srbija iza ogledala, sve kroz metaforu. Htjeli smo da napravimo duhovni rentgen Srbije koji će da otkrije unutrašnju patologiju iza svakodnevnog puritanstva.

Naravno da je film iniciran bijesom, jer je rođen iz besa. Bijesom prema vlastitoj sredini koja je postala najjalovije mjesto na svijetu na kojem ništa lijepo ne može rasti, radovati se, uživati u životu. Htjeli smo prikazati, na jedan posredan način, smrt svega iole normalnog u Srbiji. Naravno, film je, također, inspiriran direktnom frustracijom, nemogućnosti da u ovoj zemlji išta radite što je iole kreativno i da to potkrijepite materijalnim vrijednostima. Ovaj film se na neki način zapravo bavi i političkom korektnošću, odnosno, osim srpskim životom, bavi se i srpskom kinematografijom. Pornografija je jednako život u Srbiji, kinematografija je jednako glib. Neki će reći da ovaj film to dokazuje, ali mi smo htjeli da tom, tzv. srpskom tavorenju (i životnom i filmskom) damo jedan žanrovski kontekst, jedini moguć, a da održimo u životu tu čežnju koja bi čak i Hanekea inspirirala da napravi neki zanimljiv film. Naravno, ovaj film nije specifično srpski i sve adresirane anomalije u njemu se komotno mogu prenijeti na cijeli svijet. Stvar je u tome da Srbija kao jednostavno, najjalovija građanska sredina koja prirodno može posluži ti kao paradigma razorenog društva bilo gdje.

Evo osobno dobivam razne privatne prijetnje preko Facebook-a od raznih individua. Na primjer, neki se predstavljaju kao grupa 19-godišnjaka koji tvrde da će mi, ako me sretnu na ulici, odsjeći spolni organ i silovati me njime zato što sam bolesnik, isto tako zato što sam bolesnik ako kojim slučajem imam dijete, silovat će i njega mojim odsječenim organom. Naravno zbog toga što sam ja bolesnik, ha ha ha. Također, desetina fb grupa koje se bave Srpskim filmom, tipa, 'Peticije da se uništi Srpski film' ili 'Oduzmimo državljanstvo Srđanu Spasojeviću' (zapravo, prvo na robiju, pa mu oduzmimo putovnicu, pa ga linčujmo, pa ga protjerajmo) apsolutno odražavaju profil ljudi koji odgovaraju onome što smo htjeli reći o Srbiji, a što nije bilo baš pretjerano pozitivno.

Inače, fantastično je koliko se stvari u vezi sa ovim filmom prirodno događa, a srpska javnost, opsjednuta teorijama zavjere, uvjerenja je da se radi o marketingu. Mi zapravo nismo morali ništa napraviti, čitava stvar se događala i događa se sama od sebe. Od spaljivanja kopije u Njemačkoj i Mađarskoj, do novoobjavljene akcije srpske Vlade protiv Srpskog filma i krivičnog gonjenja. Ništa nismo morali izmišljati. Meni je samo fascinantno da se, u državi koja ne postoji, toliko pažnje posvećuje jednom filmu kao najalarmantnijoj antidržavnoj aktivnosti. To je materijalni dokaz da oni zapravo nemaju drugog posla nego da nas zajebavaju. Kladim se da je isto tako i kod vas, he he he.

Mnogi filmu zamjeraju suprotnosti u samom filmu koje su pak u suprotnostima s izjavama koje dajete vi, a potom i pojedini kritičari, točnije Dejan Ognjanović. Kako to objašnjavate?

U Beogradu imate antigej nastrojene huligane koji rasturaju mamograf, tako je potpuno prirodno da je sve vlastita suprotnost. Ako se uopće želite baviti srpskom zbiljom na filmski način šizofrenija je neminovna jer ne postoji konfuznija i kaotičnija sredina koja je ikada umjetnički opisivana. Ovaj film i funkcionira sa dvosmislenostima, između filmske stvarnosti i srpske zbilje. Dvosmislenostima između realne i filmske srpske obitelji. Između srpske stvarnosti i stranog filma. Između glupog i pametnog gledatelja.

Koliko je stvaran utjecaj Takashi Miikea na vaš rad i koliko je to utjecalo na film s obzirom da je i lik Vukmira jedno vrijeme proveo u Japanu?

Eto, to je mali omaž. On svakako predstavlja najznačajniju autorsku pojavu koja se dogodila u posljednjih 15 godina u svjetskoj kinematografiji.

Jesu li obiteljski dijalozi u filmu namjerno napravljeni da djeluju kao da su rađeni za neki porno film ili je i to dio neke od metafora?

U filmu se većina stvari radi namjerno, zato što nemate luksuz to raditi slučajno. Ovaj film ionako metaforički izjednačava naš život ovdje sa pornografijom, znači porno glumca sa kancelarijskim službenikom, tako je sasvim normalno da su ljubavne scene u filmu tretirane pornografski, a opet tako obično. Pornografija je naša svakodnevica.

Kako ste uopće došli na ideju za scenarij?

Još 1999. godine, pred NATO bombardiranje, napisao sam sinopsis za film u kome strani porno glumac biva uvučen u srpsko snimanje, gdje potom biva 'napucan' eksperimentalnim drogama i ulazi u porno varijantu Big Brothera. Ta ideja je modificirana i prebačena u malo drugačiji kontekst 10 godina kasnije. Sa redateljem se znam već dugo, već smo radili jedan nerealizirani scenarij zajedno, pa s obzirom da razmišljamo u sličnim parametrima, kad sam potegnuo ovu staru ideju lampica se upalila.

Srpski film ima nekoliko scenarističkih momenata koji moguće upućuju na Život i smrt porno bande, poput fakte da je lik Lejle u jednom dijelu svoje karijere radila animal-porn, točnije felatio konju. To je slučajnost?

Scenarij za ovaj film je napisan 2006. godine, dakle nešto ranije ili u isto vrijeme kad je rađen scenarij i za ŽSPB. Mladen i ja smo ista generacija i na sličan način filmski doživljavamo Srbiju (simbolički snuf-porn kontekst) pa se neke stvari prirodno preklapaju. Ova dva djela dijele zajedničku inspiraciju iako u stilskom ni u sadržajnom smislu nemaju ništa slično.

Lik Miloša je akademski obrazovana osoba koja je dio života provela kao porno glumac, na koji način ga povezujete sa jednim prosječnim Srbinom? Mislim kada se zna da Srbija ima svega 6,5% fakultetski obrazovanih građana, odnosno u suprotnosti s time svaki peti Srbin nema završenu osnovnu školu. Nije li takva slika u suprotnosti s onime što lik Miloša predstavlja?

Mi ne pokazujemo prosječnog Srbina, već prosječnog obrazovanog Srbina (što ne znači da je on išta jadniji od ove neobrazovane većine) koji mora da oralno zadovoljava predstavnike sistema da bi prehranio svoju obitelj – u ovom slučaju naš junak je u nešto boljoj poziciji jer njega oralno zadovoljavaju za novac (smijeh). Ovo se direktno nadovezuje na stilski postupak koji smo patentirali, a to je da se običan život tretira kao pornografija, što i jeste.

Charlston za Ognjenku je vrhunski scenarij, je li vam žao što taj film nije polučio toliko reakcija na svjetskoj razini kao što je slučaj sa Srpskim Filmom?

Naravno da uvijek želite podjednako veliki uspeh svakom svom čedu, ali radi se o filmovima potpuno različite prirode. Nešto kao Srpski film automatski privlači pažnju zbog kontroverze koja je ugrađena u njega dok Čarlston, film koji se zapravo bavi istom temom, ne posjeduje okidač šoka koji bi naveo svaku babu na tržnici da se zgražava njime i da dijeli svoje mišljenje. Živimo u doba fašizma političke korektnosti kada će bilo što, što iole dodiruje neki tabu biti stavljeno na tapeti društvene osude ili propagande. Ipak materijalni uspeh se ne može izjednačiti sa osobnim postignućem i količinom word of mouth-a. Ovog prvog uvijek nedostaje, a ovog drugog imamo i previše.

Trenutno radite na novom scenariju, nadamo se da nije tajna...  Negdje vani zasigurno ima puno ljudi koji s nestrpljenjem čekaju vaš novi rad?

Da, evo upravo imam nekoliko projekata, kao narodna pjevačica. Prvi projekt na oglasnoj ploči je priča o trudnici koju bog maltretira mobilnim telefonom i tjera je na ubijanje ljudi iz marketinga. To je jedan paralelno veseo, mračan i krvav film za koji već postoji gotov scenarij. Imati će i vrlo kontroverzan naslov koji zasad ne bih otkrivao. To je nešto što bi moglo biti realizirano u najskorije vrijeme.

Ovi drugi projekti su nešto što ljudi ne bi očekivali od mene, ali ne radi se o romantičnoj komediji ili priči o srpsko-muslimanskim ljubavnicima u Srebrenici. Ali ako kažem nešto o tome, morat ću ispričati sve, a neću da 'spojlujem' sam sebe.

Navodno ste u pregovorima o suradnji sa Quentinom Tarantinom?

Bilo bi to vrlo zanimljivo da je istinito, ali nije, ali lijepo ja nadati se nečemu takvom. Istina je da u tim krugovima postoji velika euforija i interes za Srpski film, ali to je već druga priča. Nećemo otkrivati sve karte na početku. Inače, nedavno u Parizu na Le trange festivalu, film je gledao Gaspar Noe, redatelj filma Irreversible, koji mi je rekao da ga je Marilyn Manson natjerao da gleda film pišući mu egzaltirane poruke. Manson je s interneta skinuo piratsku kopiju i u svojoj kući organizira privatne projekcije za prijatelje.

I još za kraj, prema navodima nekih medija iz Srbije navodno razmišljate o nastavku Srpskog Filma.
Kolike su šanse da se tako nešto zaista i ostvari? Imate li ambicije nastaviti na tragu Srpskog Filma i koliko je to uopće moguće jer ste tim filmom zaista pomaknuli letvicu umjetničke tolerancije?
Je li moguće nadići postignuće Srpskog Filma a da se ne upadne u zamku krajnjeg neukusa i općeg osuđivanja?

To za nastavak je novinarska patka (bilo bi lijepo kada bi se u srpskim kineskim restoranima inventivno kao jelo služila 'novinarska patka' koja bi predstavljala pečenu patku s nedostatkom inventivnosti umotanu u novinski papir). Da, ali kada bi nam netko dao nepristojnu ponudu za nastavak svakako bismo imali niz ideja za realizaciju, potaknuti nekim retardiranim reakcijama na ovaj film. Ne bi bio nikakav problem napisati nastavak. Eto, recimo samo zamislite da je Miloš ostao ipak živ usred posljednje scene. Ili još gore, da je mali Petar ostao živ i da drugi dio počinje upravo u momentu kada prvi završava, a oni se bude. Opet, postoji mogućnost da zabrinuti roditelji Bora Todorović i Svetlana Bojković krenu raspitivati što se dogodilo sa njihovom mrtvom djecom. A opet, mogli bismo se baviti i prequelom (prednastavkom) koji bi opisivao Vukmirov background i trening u Japanu, moment kada mu je 'newborn porn' prvi put pao na pamet. A film se generalno može baviti i mladim porno glumcem kojeg bi igrao, recimo, Viktor Savić, koga Vukmirov brat, Bane Trifunović uvodi u snimanje novog pornića gdje zapravo zli poslodavci imaju ideju uspavati ga i presaditi mu Milošev penis, taj maestralni organ, i onda putem njega Viktor ima Žikine flešbekove iz prethodnog filma. Istovremeno, njegov presađeni organ alarmira mozak mrtvog Žike koji ustaje iz groba i kreće u osvetu i povratnički pohod za svojim amputiranim organom. Mislim, ideje su svakako brojne. Vi razlučite što je od ovoga zajebancija, a oko čega sam ozbiljan.

intervju Aleksandar Radivojević Srpski Film interview