Hoće li ACTA zaista zaštiti naše umjetnike?

Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese grudu zemlje – Europe je manje, kao da je odnijelo kakav rt, posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti, smrt svakog čovjeka smanjuje mene, jer sam obuhvaćen u čovječanstvu.

I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni;

Tebi zvoni

Pjesma Johna Donnea, engleskog pjesnika i satiričara iz 16-17 stoljeća, upozorava svakog tko će ravnodušno i usputno upitati kome je to odzvonilo. Moral ne može biti brandirana roba pa da ga se koristi prema potrebi PR stručnjaka poput Blackberry-ja, zasukanih rukava na izbornim mitinzima ili satiričkih kvazi politički neovisnih Youtube kanala ne bi li se na taj način približilo političkim biračima.

Od glasno najavljivane “Pravde za sve” ostalo je čisto lobiranje za strane interese, odnosno interese velikih korporacija a pod parolom zaštite autorskih prava. Gospodin Josipović zapravo može mirno spavati jer se svojim utjecajem davno pobrinuo da hrvatski glazbeni autori mirno sjede doma i pristojno zarađuju na uglavnom osrednjim ili lošim proizvodima. Hrvatska glazbena industrija sasvim pristojno zarađuje na osrednjim proizvodima i to često od ljudi koji domaće glazbene proizvode vjerojatno niti ne konzumiraju. I Sljeme je bilo industrija, sumnjive kvalitete ali industrija. Znam jednog mesara koji je nakon prakse kod njih postao vegetarijanac, a znam i dosta ljudi koji su iz sličnih pobuda prestali slušati hrvatsku glazbu. Takvi su svejedno primorani kroz namet na digitalne medije plaćati razne Huljiće i njihove nusprodukte kategorije kafanske bižuterije. Posljednji veliki uspjeh domaćih glazbenika gledali smo na Eurovizijama ali pod zastavama neke druge države a i to je bilo kratkog sjaja. Točnije, stvaran međunarodni uspjeh hrvatska popularna glazba nije doživjela od zlatnih vremena Ive Robića i Karla Metikoša. No, nije Gospodina Josipovića stvaranje kontroverznog zakona, koji HDS-ZAMP-u omogućuje bezuvjetno haračenje koga god stigne, dovelo u poziciju usamljenog otoka da usred lavine kritika javnosti stoji sam za sebe.

Foto: Anonymous/YouTube

Najnoviji lobistički ispad Gospodina Josipovića vezan uz kontroverznu ACTA-u, koju su defakto popljuvali svi aktualni svjetski borci za ljudska prava kao i brojne domaće misaone veličine, gurnuo je trenutnog predsjednika RH na pučinu podozrivosti i razočarenja građana čija bi ustavna i građanska, dakle, civilizacijska prava trebao štiti kao prvi čovjek države.

Da je prvi put, moglo bi se vjerovati da je posrijedi politički lapsus. Međutim, predsjednik Josipović je prije par mjeseci praktički najavio da se ovako nešto sprema, ali pritom je prešutio da je u igri prvenstveno strani interes a tek onda ono što od ikakvog interesa ostane nama samima. Izjava da bi se potpisivanjem ovakvog sporazuma zaštitio puno širi spektar autora od samih glazbenika a poput novinara, pisaca i konačno filmaša, čovjeka ponikne da počne čeprkati ne bi li shvatio u kojoj su mjeri stvarno ugrožena autorska prava domaćih filmskih autora.

Nanese li vas put kojim slučajem na stranicu koja je za one u potrazi za piratskim sadržajima ono što je većini pučanstva Google u potrazi za znanjem i informacijama, ustanovit ćete da su autorska prava hrvatskih filmaša (a i glazbenika) na Internetu ugrožena koliko i prava hrvatskih poreznih obveznika čiji se novac koristi za projekte privatnih produkcijskih kuća. Komercijalni uspjeh aktualnog direktora HAVC-a, “Što je muškarac bez brkova”, u trenutku dok nastaje ovaj tekst preuzima dvoje pirata a dijeli ga troje. Najuspješniji film novije hrvatske povijesti, “Kako je počeo rat na mom otoku” dijeli petero a preuzima tek jedan notorni pirat. Ništa znatno bolje ne stoji ni najuspješnija regionalna koprodukcija Ničija zemlja koju trenutno skida tek troje filmskih gladuša, dok bi Dalibor Matanić mogao biti "ponosan" sa deset djelitelja i troje skidača „Majke asfalta“. A ako govorimo o glazbi, ništa bolje od domaćih filmova na torrentima ne stoje ni bižuterijske bravure nazovi-glazbenika Tončija Huljića, pa ni diskografija grupe najpopularnijeg regionalnog kantautora u posljednjih 100 godina Branimira Štulića. Ovo ozbiljno ruši sve teze da su autorska prava domaćih autora na Internetu stvarno ugrožena. A ako pod narušavanje autorskih prava filmaša i glazbenika smatramo i društvene servise poput Youtube-a, onda su tu prvenstveno oni sami krivi zbog svoje realne lijenosti (i nesposobnosti) da sami zarađuju putem istih servisa jer SAD je krcat mladim umjetnicima koji zarađuju milijune spojem svojih djela i Googleovih reklama na svojim video kanalima smještenim na tom servisu. Google, naime, vlasnicima autorskih prava na bespravno dodani video na Youtube-u nudi kompenzaciju putem monetizing-a, odnosno isplatu razmjernu broju prikazanih reklama unutar okvira videa.

Time se otvara i pitanje plaćanja objavljivanja putem takvih servisa. Jer prema načinu na koji se postavljaju brojni autori odnosno njihovi zastupnici ispada da bi potonji besplatno objavljivali ali ne bi besplatno prikazivali(?). A svi znamo da svaki prodavač, uz redovni porez, na tržnici mora platiti svoj štand ako na njemu želi nešto prodavati. Uostalom, Europski sud pravde je ovih dana srušio bilo kakvu mogućnost da se na društvene mreže postave filtri koji bi pazili na piratski sadržaj jer bi time bilo ugroženo pravo na slobodu informacija.

Foto: h-alter.org

Potpisivanjem i ratifikacijom ACTA-e izgubili bi i u Hollywoodu jer bi takav dokument automatizmom značio zabranu bilo kakvih amaterskih video uradaka koji su napravljeni u svrhu slavljenja nekog filma ili glumačke veličine. Zamislite da Mirko na Youtube postavi tribute video Staleoneovoj filmskoj franšizi Rambo, a Slavko putem istog servisa uz neku glazbenu podlogu objavi slide-show fotografija sa snimanja nastavka Avatara. Četiri dana nakon toga im kroz prozore stančića od 35 kvadrata upadaju pripadnici ATJ Lučko, akcija je nadgledana iz zraka i zemlje a sve se dokumentira video kamerom kako bi kasnije vjerodostojno moglo biti dokazano da su u njihovom malom stančiću pronađeni laptopi i USB stickovi te konačno i internetska veza putem koje je počinjeno ovo zlodjelo. S crnom kapuljačom preko glave i lisičinama na leđima snažni specijalci ova dva nesretnika ubacuju u maricu i vode ravno pred prijeki sud koji će odlučivati o njihovom izručivanju američkom pravosuđu koje će po slovu Zakona ovoj dvojici notornih pirata dosuditi poštenu kaznu od 120 godina zatvora i 5 milijuna dolara odštete nemoćnim, jadnim i oštećenim hollywoodskim studijima. Već vidim ruke Mirka i Slavka kako vire kroz rešetke nekog strogo čuvanog zatvora u Americi te kako kroz zatvorski kompleks odzvanjaju sočne psovke upućene Slyu i Jamesu Cameronu. OK, možda neće biti baš tako ali to što će Mirko i Slavko objaviti na Youtube-u, prema ACTA-i će biti dovoljno da ih se sumnjiči za piratstvo i na temelju tog će ih se moći špijunirati u privatnosti njihovog vlastitog doma. Apropo kažnjavanja, ono se već pokazalo ovako drakonskim i apsurdnim jer se navodno piratstvo sve češće kažnjava gore od silovanja, ubojstva ili oružane pljačke.

Druga stvar koja bi kod ACTA-e mogla izazvati, da tako kažem a vi mi nemojte zamjeriti, čisto sranje je što prema tom dokumentu bilo koji remake filma, ili film na temu nečeg što je već ranije umjetnički obrađeno na celuloidnoj vrpci (ili licenciranom digitalnom mediju) može biti proglašen krivotvorinom. Znači, Angelina Jolie je napravila film o žrtvama rata u našoj regiji i sad se neki domaći autor sjeti tu temu obraditi na sličan način ali ne može jer bi se neki tamo hollywoodski producentski gedža mogao dosjetiti mogućnosti podizanja milijunske tužbe zbog plagiranja autorskog djela. Ili, možda bi mi trebali Angelini naplatiti autorska prava zbog neautoriziranog korištenja naših kolateralnih sudbina kao inspiraciju za svoj film(?).

ACTA realno neće zaštiti hrvatske umjetnike jer sumnjam da bi mogli naći nekog američkog pirata kako dila naše filmove ili glazbu, usto teško da se može govoriti o milijunskim štetama kad su u pitanju domaći “pirati”. Suprotno ovome ACTA bi mogla ozbiljno naštetiti umjetnicima samima zbog kojih je tobože zamišljena, ali i njihovoj djeci, i djeci njihove djece jer predstavlja još jednu stepenicu k društvu zarobljenom u financijskom feudalizmu osmišljenom tamo negdje na drugoj strani svijeta. Drakonsko gonjenje nekih tamo anonimaca (čitaj - siromašaka koji nemaju love za kino) neće natjerati hrvatsku publiku da više gleda hrvatske filmove u kinima. Još manje da će bilo koga prisiliti da filmove posuđuje ili kupuje po cijenama koje nemaju veze sa tržišnim natjecanjem nego su čisti odraz zakonodavno nesređenog tržišta u kojem realno ne postoji ozbiljna zaštita potrošačkih prava. Prodajne cijene novih BluRay i DVD izdanja u domaćim trgovinama bezobrazno su visoke a sama kvaliteta je često upitna, dok je popratni sadržaj prečesto neusporedivo, ako izostavimo hrvatske titlove, siromašniji u odnosu na ona upola jeftinija izdanja koja možemo kupiti putem stranih internetskih medija-trgovina (ovdje dodaš link na onaj svoj shop). Amerikanac će na Netflixu za svega 16 dolara mjesečno, svih trideset dana, moći neograničeno besplatno gledati filmove putem live streama te će moći gledati po jedan film dostavljen poštom, a čim ga vrati u poštanski sandučić stiže mu drugi. Hrvatski IPTV servisi deru prosječno 12kn po filmu, kolika je i cijena jedinog hrvatskog online servisa za gledanje uz naplatu čija se kvaliteta slike ne može mjeriti ni sa besplatnim videićima na Youtube-u a kamoli sa Netflixom. Srećom po nas, barem nemamo ograničenja pri kupovini digitalnih medija izdanih vani.

Dakle, kada je film, a isto vrijedi za glazbu, agilniji pristup tržištu, veće poštovanje prema publici kroz sintagmu value-for-money će stvarno zaštiti autore te im omogućiti da zarađuju na nečem inspiriranom iz svijeta od kojeg žele naplaćivati. Nameti, drakonsko kažnjavanje, bizarni razlozi naplate kao i zadiranje u privatnost života pojedinaca koji svoju intimu ne žele dijeliti sa istražiteljima FBI-a ili sigurnosnih službi, a još manje sa američkim korporacijama, samo će još više udaljiti ljude od umjetnika čija bi prava ACTA navodno trebala zaštiti.

No, ostavimo se umjetnika jer njihova prava su samo paravan za nešto puno monstruoznije u ovom dokumentu. Zakoni su i ranije zloupotrebljavani pa i donošeni kako bi se pogodovalo pojedinim interesnim skupinama. Sam dokument je pripreman u strogoj tajnosti a svi na koje se odnosi ako su u početnoj fazi htjeli uvid u sadržaj morali su potpisati suglasnost o tajnosti. Nije li sam pokušaj da se ovakav dokument potpiše u tajnosti, bez apsolutnog suglasja građana bilo koje države svijeta, dovoljan razlog za brigu i sumnju? Meni svakako je. Jesam li pročitao ACTA-u? Jesam... Dokument defakto naše zakonodavstvo čini produženom rukom američkog. Ako ćete podrugljivo, potpisivanje i ratifikacija ovog dokumenta uz pomoć američkog sudstva pretvorila bi hrvatsko u vazala američkih korporativnih interesa. ACTA ima nejasna i opširna tumačenja koja bi netko dokazano zlonamjeran (čitaj američke korporacije pa čak i američka vlada) mogao slobodno tumačiti prema vlastitim potrebama. A od potpisnica izravno zahtjeva dodatno pooštravanje kažnjavanja piratstva, odnosno apsolutnu kriminalizaciju piratstva. Naše zakonodavstvo bi moralo uvesti zakone po kojima bi se neovlašteno dijeljenje sadržaja kažnjavalo zatvorski i novčano.

Neprijeporno je da ACTA nikad neće spriječiti piratstvo. Bar ne ono audiovizualno. Dovoljno je da kada se pretražuje piratske sadržaje, u adresu preko koje se pretražuje umjesto http:// napisati https:// (npr. https://www.moj-film.hr ) i sporni torrent preuzimati preko magneta. Jedini način da se spriječi ovako nešto je direktno upadanje u vaš dom, a to onda znači provjeravanje svih korisnika Interneta a ne samo pirata. Industrija zabave umire kao industrija, digitalno doba promijenilo je sve ono na čemu se ista do sada temeljila i sad ovaj umirući mastodont traži načine uz koje bi mogao preživjeti bez prilagođavanja duhu vremena. Najbolji dokaz o stvarnom problemu industrije možete vidjeti u dokumentarnom filmu “PressPausePlay” koji se besplatno distribuira putem Interneta. ACTA je pak dokaz da industrijski mastodont neće izumrijeti bez borbe. Problem je što se bori sa trenutnim duhom vremena i što bi se ta borba kroz ovakve dokumente odvijala (lomila) preko naših leđa.

Foto: Index.hr

Hrvatska nema nikakvog opravdanog razloga biti potpisnicom dokumenta koji bi mogao ograničiti naše slobode na Internetu. Autorska prava hrvatskih umjetnika zaštićena su, kontroverznim i po mnogim stavkama apsurdnim, zakonom Gospodina Josipovića iz 2003. godine. Josipovićev zakon je toliko apsurdan da po njemu, ako na svojim uređajima reproducirate isključivo glazbu oslobođenu autorskih prava (Bach, Mozart itd.) svejedno ste dužni plaćati autorska prava samo zato jer postoji mogućnost (dakle ne samo opravdana ili realna sumnja) da na tim uređajima reproducirate i onu glazbu koja podliježe autorskim pravima. Prema saznanjima, taj zakon ne priznaje ni pojam javnog dobra jer prema njemu se naplaćuju i tradicionalne pjesme, pjesme iz naroda koje nemaju autorsko vlasništvo. To bi također moglo tumačiti na način da taj zakon ne priznaje ni istek autorskog prava, odnosno da nakon isteka autorstva haračeni novac ostaje ZAMP-u!

Tko god kaže da autori u Hrvatskoj nisu adekvatno zaštićeni, bezočno i bezobrazno laže i obmanjuje javnost. Novac koji se tim zakonom harači, treba poštenije raspodijeliti i udio tog milijunskog kolača dati i ostalim umjetnicima a ne samo glazbenicima, jer svi znamo da se i filmovi distribuiraju prijenosnim medijima. Zašto se danak na digitalne kamere i foto aparate ne bi uplaćivao u HAVC umjesto u kasu “gospodina” šerifa Sfeccia? Gospodin Josipović, HDS-ZAMP a i aktualna vlast bi svakako trebali ozbiljno shvatiti Johna Donnea i učiniti što ovog trenutka od njih traži apsolutna većina hrvatskih građana te NE POTPISATI ovaj apsurdan dokument. Jer, ako odzvoni našim slobodama, odzvonilo je i njihovim, a i slobodama njihove djece. Niti predsjednika Josipovića, ni trenutnu Vladu RH nisu na te pozicije postavile američke farmaceutske korporacije, koje su najvećim dijelom kumovale ovom dokumentu, nego građani i državljani koliko-toliko suverene Republike Hrvatske. Isto vrijedi za brojne glazbenike koji ovog trenutka, uz pošteno zarađeni novac, uživaju i onaj koji nisu apsolutno ničim zaslužili ni zaradili. Niste sami u ovoj zemlji, ne mogu se odluke o ovakvim ozbiljnim stvarima temeljiti na isključivo vašim interesima. Jer, da nema nas, ni vas ne bi bilo.

Pročitaj i:

• Radoslav Dejanović ACTA ad acta
• ACTA je u Hrvatskoj batina moćnog lobija

Pirati film glazba YouTube dvd dalibor matanić havc bluray majka asfalta što je muškarac bez brkova kako je počeo rat na mom otoku umjetnost Ivo Josipović Netflix zamp plagijat autorska prava ACTA Anti Counterfeiting Trade Agreement HDS predsjednik Republika Hrvatska korporacije kome zvono zvoni John Donne lobiranje bižuterija Tonči Huljić Branimir Štulić Azra google Monetizing Europski sud pravde EU Mirko i Slavko harač digitalni mediji potpisivanje ratifikacija Vlada farmaceuti autorstvo zaštita zakon ATJ Lučko Pravda vegetarijanci industrija