Gledali smo: 2012

2012 je jedan od onih filmova za koje ne biste voljeli čuti da je snimljen prema istinitom događaju. Spajajući nekoliko žanrova u jedno, s jedne se strane u gledatelju gradi napetost do samoga kraja, a s druge se paralelno sa Bijelom kućom ruši motivacija za aktivno gledanje.

Redatelj Roland Emmerich nas je već upoznao sa svojim majstorstvom kad je u pitanju SF ili bilo što što s inim graniči. Ovoga puta nudi potresnu priču o onome što bi se moglo dogoditi ukoliko čovječanstvo nastavi funkcionirati fokusirano na manjinu, čak i u vrijeme kad najvažniji resursi postaju sami životi; priču koja možda nije nastala s namjerom da se „proda“, nego je svojevrsno upozorenje na ono što se u nekom trenutku može dogoditi. U formi dokumentarnog filma bi imala tendenciju produbiti svijest o stanju na svijetu, dok ovako ostaje samo prolazno djelo sa vrhunskim specijalnim efektima – za koje predviđam Oscara, ili barem nominaciju.

U središtu priče je napola razorena obitelj koja, kako film primiče kraju, postaje sve manje razorena, jer sve ono što smeta obiteljskoj idili bude potopljeno, a sve ono što ih povezuje izađe na tlo – i to u trenutku kad to tlo više ne podrhtava. John Cusack (Jackson) je ponovo odlično odradio svoj posao. Ovoga je puta objedinio više „poduloga“ kroz ulogu prezaposlenog oca dvoje djece koji zapravo ne stigne biti otac, no stigne spasiti nekoliko života, nekoliko puta, kroz nekoliko sati. Da se može uspješno boriti protiv prirode pokazao je već prije u 1408, a da može biti nepopravljivi romantičar u Serendipity. Ovdje junaštvom i sposobnostima gotovo nadilazi granice ljudskoga, dakako – bez ogrebotine.

Djeca prikazana kao žrtve i junaci istovremeno, odličan su način za povećati dramatičnost. Ukoliko se ne uspijete poistovjetiti s njima, ni sa nekim običnim smrtnikom iz mase, niti sa američkim predsjednikom, poistovjetit ćete se s nečijim ocem, sinom ili ljubavnicom. Ako vam ni to ne uspije, a imate u sebi imalo ega - i na to su Emmerich i Kloser mislili dok su pisali scenarij; spoj Tarzana, genija i potpunog luđaka u lik radijskog voditelja Charliea (Woody Harrelson), čini od totalno sporednog lika osobu koja zapravo drži sve konce u svojim rukama.

Carl (Oliver Platt) je još jednom pokazao da onaj tko ima moć, ima sve. Skoro uvijek. I skoro nad svima. Barem dok mu u karijeru i život ne uskoči mladi znanstvenik Adrian Helmsley (Chiwetel Ejiofor) i poremeti mu planove o opstanku odabranih -  jer postoje sile koje su više čak i od politike. Uvjerljiv i šarmantan, može pokazati doslovno cijelom svijetu, uključujući i one najtvrdokornije, da poznaje pravdu i spreman je boriti se za nju. On voli svoju obitelj, poštuje svoje suradnike i vrhunski poznaje svoj posao. Sposoban je čak biti online onda kada se sve na Zemlji sruši! To je sasvim dovoljno atributa za privući pozornost predsjednikove kćeri Laure (Thandie Newton), koju smo navikli gledati u nekoj drugoj vrsti filmova, no i ona se pokazala kao dobar izbor u ovoj velikoj olujnoj kaši sa avionima, Mona Lisom, silikonima, žirafama, i kratkim dijalogom na materinjem nam jeziku.

Film kojeg nećete brzo zaboraviti, ali biste ga mogli uspoređivati sa lavinom sličnih, bilo u komadu, ili narezanog. Ili ćete ga se „sjećati“ čak i ako ga ne pogledate – jer nije prvi puta da prirodne sile uništavaju svijet u kojem zapravo ljudi, a ne sile, upravljaju budućnošću. Ovog puta bez vanzemaljaca, jer ljudi postaju vanzemaljci jedni drugima. I još gore od toga. I baš kad pomislite da je problemima došao kraj, ugledate novi početak. Ni traga kraju. Ni svijeta. Ni filma. No, ako se samo na sekundu od ukupno dva sata koliko film traje zapitate „Što ako je to stvarno moguće“ – efekt je postignut. Ako ne prije – onda će biti na dan koji je opisan u filmu. Ako se usudite.

Piše: Ines Ignjačić