Francuska tvornica filmova: Veliki francuski redatelji

Francuska tvornica filmova jest najstarija tvornica u filmskoj industriji: upravo je u državi sira i šampanjca rođen film. U drugoj polovici 19. i na početku 20. stoljeća Louis Blériot preletio je kanal La Manche zrakoplovom s dvostrukim krilima, Louis Pasteur je otkrio cjepivo protiv bjesnoće, u Parizu je podignut Eiffelov toranj, a braća August i Louis Lumière su utemeljili - kinematografiju i film. Izlaskom radnika iz tvornice fotografskog repromaterijala u Lyonu započela je era pokretnih slika, a prva su prikazivanja izazvala zanimanje ljudi, pa i šok: film „Ulazak vlaka u stanicu“ djelovao je tako realno da su gledatelji pobjegli misleći da će ih vlak pregaziti.

Jednu je drugačiju vrstu šoka svojim dolaskom u Pariz i na scenu priredio Španjolac Luis Buñuel, otac filmskoga nadrealizma i jedan od najutjecajnijih redatelja u povijesti filma. „Skandal“ je riječ koja je najčešće stajala uz početke njegova stvaralaštva koje je uznemiravalo javnost prikazivanjem nečega posve novoga, neočekivanoga i – zastrašujućega. Buñuel ostaje jednako zanimljiv i u svojim kasnijim fazama (španjolskoj, američkoj, meksičkoj), a posebno u posljednjoj: povratku u Francusku.

Uz postojbinu je filma vezana još jedna „filmska revolucija“: riječ je o novome valu (Nouvelle Vague), pokretu 50-ih godina 20. stoljeća. Novi je val bio šokantan na svoj način, te je također donio nešto novo i dotad neviđeno. Bila je to pobuna protiv dotadašnje tradicije francuskoga filma, protiv adaptacija književnih djela i komercijalnih filmova. Odbacivanje je literature značilo izlazak na ulicu, u dvorišta i kavane, a kritiziranje je komercijalnih filmova bilo izraženo u poigravanju stereotipnim likovima. Ključna je bila „politika autora“, odnosno uvjerenje da je redatelj autor filma te da svako njegovo djelo nosi prepoznatljiv autorski znak. Filmove karakteriziraju izražena seksualnost, provokativne teme, kritika malograđanštine, elementi fantazije i misterija. Novovalovce čini skupina kritičara okupljenih u časopisu Cahiers du cinéma - François Truffaut, Jean-Luc Godard, Claude Chabrol, Éric Rohmer, Jacques Rivette. Kritičari su tako postali redatelji-autori, te stvorili reprezentativna djela novoga vala i francuskoga filma uopće.

Element začudnosti i inovacija nisu izostali ni u redatelja novijega francuskog filma, bilo da je riječ o majstoru fantazije, Jean-Pierreu Jeunetu, ili o „psihološkom manipulatoru“ i pripadniku novoga francuskog ekstremizma, Françoisu Ozonu. 

BUÑUEL, ŠARMANTNI SATIRIČAR BURŽOAZIJE

Luis Buñel

Pod utjecajem Langa, u društvu Salvadora Dalíja i proučavajući Freudovu psihoanalizu Luis Buñuel počinje stvarati nadrealne filmske svjetove. Već svojim prvim filmom, „Andaluzijski pas“, Buñuel najavljuje skandaloznu i stravičnu umjetnost. (Buñuelovo) rezanje oka žiletom, ljudska šaka na ulici koju netko gura štapom, dlan s rupom iz koje izlaze mravi, čovjek koji vuče dva glasovira s dvama mrtvim magarcima, dvama svećenicima (od kojih je jedan Dalí) i kamenim pločama s „Deset Božjih zapovijedi“ samo su neke od nadrealnih scena Buñuelova i Dalíjeva filma koji su oni opisali kao spoj njihovih snova. Snovi su često mjesto događanja Buñuelovih filmova, pa se tako u njima odvija i gotovo pola filma „Diskretni šarm buržoazije“. Prema Freudu (koji je podijelio um na nesvjesno, predsvjesno i svjesno) u nesvjesnom se nalazi ono što bi nas moglo jako uznemiriti, no to je potrebno izvući u svjesno i razriješiti. Jedna su od mogućnosti analiziranja nesvjesnoga upravo snovi, koji su puni simbola iz kojih možemo iščitati sadržaje skrivene u nesvjesnom. Upravo preko snova Buñuel ismijava buržoaziju, što je jedna od njegovih omiljenih tema. U snovima (i snovima u snovima) pripadnika buržoazije nalaze se njihovi strahovi od mogućnosti otkrivanja njihovih moralnih prekršaja zataškanih ispod uglađene vanjštine, ispravnog ispijanja martinija i kuća s poslugom. Buñuel u filmu neprestano prkosi ambasadorima i njihovim elegantnim ženama ne dopuštajući im da završe večeru za bogato uređenim stolovima i tako napune svoje dilerske i preljubničke trbuhe. Osim visokoga društva, Buñuel kritizira i crkvu – u filmu „Andaluzijski pas“ svećenike privezuje za klavir, dok se u „Diskretnom šarmu buržoazije“ osvrće na crkveno licemjerje pokazujući to svećenikovim oprostom grijeha ubojici njegovih roditelja, ali odmah zatim i ubijanju dotičnoga.

Buñuel je bio štošta, nadrealist, sanjar, satiričar i ateist („Thank God I'm an atheist“ je njegova slavna rečenica), ali prije svega je bio veliki umjetnik.

NEVJERNI CHABROL

Claude Chabrol

Claude Chabrol je bio francuski Alfred Hitchcock. Mračan i tajnovit. Zaljubljen u misteriju i neočekivane zaplete s iznenađujućim rješenjima. Iako je Hitchock bio uzor i ostalim novovalovcima, Chabrol je najvjernije slijedio holivudskoga redatelja, što se očituje u za njega karakterističnim filmovima. Najplodnija je Chabrolova faza ispunjena trilerima à la Hitchcock, kojima je utvrdio svoj stil – „Chabrolesque“. Film iz toga razdoblja, „Nevjerna žena“, pripada tzv. Heleninu ciklusu – 5 filmova čija protagonistica nosi ime Hélene. Chabrol vješto gradi svoje trilere, u pozadini uvijek dajući naznake onoga što će uslijediti – iako smo isprva suočeni sa sretnim bračnim odnosom Hélene i Charlesa, pripadnika više klase, ozbiljna i napeta glazba, koja neodoljivo podsjeća na Hitchcocka, udara lagani kontrast toj idili. Ono što narušava njihov brak jest treća osoba, Hélenin ljubavnik, kojega Charles, gonjen znatiželjom, odluči upoznati. Slijedi šabrolovski začuđujući obrat, jer Charles, pristojan i fin gospodin, ubija ljubavnika, iako se čini da to nije bila prvotna namjena njegova posjeta. No neobično tu ne staje: Charles se preobražava u proračunatog ubojicu koji nakon zločina pomno očisti i spremi sve za sobom, a leš umota u preljubničke plahte i usred bijela dana strpa u prtljažnik auta. Chabrol u svojim trilerima često ima figure grabežljivca i žrtve, kao i ovdje. A budući da je žrtvino nemoralno ponašanje učinilo grabežljivca grabežljivcem, grabežljivac zapravo sam postaje žrtva i njegovo djelo biva gotovo opravdano. Redatelja je vrlo intrigiralo zlo u čovjeku, kao i njegov otklon od uobičajenoga ponašanja. U njegovim je filmovima zlo često bilo upravo u pripadnicima višega društva, koji su svoja nemoralna djela mudro skrivali iza klasnoga statusa – a Chabrol je pred gledateljima nemilosrdno razgolićivao te uzorne građane.

Umjetnik atmosfere, Hitchcocka i zle prirode...

GODARD ŽIVI SVOJ ŽIVOT

Jean-Luc Godard

Filmovi Jean-Luca Godarda, kao i sam redatelj, žive svoj život. Iako koristi postupke karakteristične za novovalovce, kao što su improvizacija teksta, montažni rezovi, brza promjena scena, Godard uspijeva neke potupke učiniti tipično svojima. Tako dugi kadrovi postaju svojestveni upravo njemu, te se često u literaturi spominje poznata desetominutna scena gužve u prometu u koju je zapao bračni par iz njegova filma „Vikend“. U filmu „Živjeti svoj život“ Godard koristi kameru i za česte krupne planove likova ili predmeta oko njih, bez neke posebne svrhe, a njegovo je poigravanje kamerom posebno izraženo u scenama razgovora dvoje ljudi koji su snimani s leđa. Ovim neobičnim kutom snimanja redatelj zapravo nema namjeru gledateljima uskratiti pogled na lica glumaca, jer ih tek malo poslije ipak prikazuje, već je jednostavno riječ o iskušavanju nečega novoga. Puni naziv filma „Živjeti svoj život: Film u 12 scena“ naznačuje da se radnja odvija u 12 scena, a prije svake od njih stoji kratak sadržaj onoga što slijedi – što je još jedan njegov postupak. U Godardovu je prikazu života prostitutke Nane, kao i u mnogim drugim njegovim filmovima, primjetan utjecaj stila poznatog pod imenom cinéma vérité: stila dokumentarnoga snimanja. Nadalje, redatelj svoj stav o kapitalizmu ne iznosi konkretnim kritiziranjem, nego radi upravo suprotno – gomila simbole potrošačkoga društva i popularne kulture. Tako se dio radnje filma odvija u prodavaonici ploča ili u kafićima, Nana ima modernu frizuru, u jednom dijelu filma džuboks donosi prelijepu melodiju, i tada hit pjesmu, „Ma môme“, Jeana Ferrata (koju u filmu pusti sam pjevač), a u kinu upravo igra Truffautov film „Jules et Jim“. Ferratova pjesma i pjesma na koju Nana pleše gotovo su nezaboravne scene, kao i ples iz filma „Bande à part“, a to potvrđuje i veliki Godardov štovatelj, Quentin Tarantino: „Činjenica da nije riječ o mjuziklu, a on zaustavlja film kako bi imao glazbenu sekvencu, čini sve još slađim.“ Nekoliko desetljeća kasnije i sam će Godard postati dio popularne kulture, kada grupa Nouvelle Vague iskoristi netom spomenuti isječak filma „Bande à part“ kao spot za svoju pjesmu „Dance with me“.

TRUFFAUTOVA NOĆ

François Truffaut

François Truffaut je inspiraciju pronalazio u vlastitome životu – iako je taj život bio nesretan. Prvi njegov film, „400 udaraca“, donosi priču o tužnoj mladosti Antoinea Doinela, alter ega samoga Truffauta. Njegov je alter ego glavni protagonist još četiriju filmova (glumio ga je Jean-Pierre Léaud), a s vremenom i Truffaut staje s one strane kamera i glumi – u filmu „Američka noć“. Kao strastveni zaljubljenik u filmove odlučuje snimiti film o snimanju filma, smatrajući kako je snimanje uvijek zanimljivije od samoga filma. Snimanje podrazumijeva brojne probleme i nezgode do kojih može doći (mačka koja ne surađuje s redateljem, smrt glumca), kao i manje i veće afere i svađe. Film je sniman kao dokumentarac i prikazuje stvarne situacije do kojih dolazi za vrijeme snimanja jednoga filma. Kako su odlike filmova novoga vala i intertekstualnost i intermedijalnost, one ne izostaju ni u Truffauta. Već je u samoj radnji (film u filmu), kao i u nazivu filma zamjetljiv postupak intertekstualnosti: na francuskom „La nuit Américaine“ označava holivudsku metodu snimanja noćne scene za vrijeme dana koje pomoću filtera djeluju kao da su zaista snimane noću (na engleskom „day for night“). U filmu su korištene scene iz njegovih prijašnjih filmova, a u prilog tekstualnosti idu i knjige koje je naručio redatelj Ferrand (Truffaut) - to su studije o redateljima kojima se divi (Buñuel, Bergman, Hitchcock, Godard, Rossellini). U fokusu je ovoga žanra (filma o snimanju filma) svakako redatelj filma u filmu, čiji je raspon posla golem (baš kao i samome Truffautu): od stvaranja snijega za vrijeme lijepoga vremena do ponekad mukotrpne suradnje s glumcima. Ovaj je film točka na njegovu ideju o redateljima-autorima - redatelj zaista jest umjetnik.

ROHMEROVO KOLJENO

Éric Rohmer

Érica Rohmera su od djela više zanimale misli: a na toj je svojoj filozofiji izgradio filmove. Film „Claireino koljeno“ pripada njegovu ciklusu „6 moralnih priča“ – svaka priča govori o kušnji zauzetoga muškarca pri susretu s nekom drugom ženom. Riječ je o fizičkoj privlačnosti, a u sukobu ljudskosti i životinjskoga instinkta ipak uvijek pobijedi prvo. Ljubavne se zavrzlame i peripetije Rohmerovih filmova gotovo u pravilu odvijaju na prekrasnim plažama i ljetovalištima, prekrivenima čistim plavim nebom i obasjanima suncem. U filmu „Claireino koljeno“ protagonisti svoje ljetne dane provode na zelenim travnjacima smještenima uz jezero. Zaručeni Jerome svoje zaruke preispituje zbog dviju djevojaka – 16-godišnje Laure i njezine starije sestre Claire. Na svojevrsni ga eksperiment (zavođenje Laure) ponuka njegova prijateljica Aurora tražeći tako materijal za svoju priču: njezinim eksperimentom on ujedno provjerava stabilnost svojih zaruka. Budući da je Laura maloljetna, Aurora svoju potencijalnu priču i njihovu potencijalnu vezu definira Nabokovljevim romanom „Lolita“. A nakon očekivanoga neuspjeha, Rohmer svome protagonistu nudi novi izazov – Claire. U dugim i čestim razgovorima o muško-ženskim odnosima, u koje je redatelj često stavljao likove svojih filmova, Jerome prijateljicu obavještava o razvoju eksperimenta, te sam nudi novi. Konstatacijom da svaka žena ima neku ranjivu točku koja muškarcu predstavlja predmet žudnje, on objašnjava svoju opsjednutost Claireinim koljenom. Udovoljivši svojoj želji tek jednim dodirom koljena, Jerome ostaje vjeran zaručnici i Rohmerovu uobičajenu tijeku filmova.

Iako se Rohmerov stil našao na udaru poznate kritike lika Genea Hackmana u filmu „Night moves“ („Pogledao sam Rohmerov film jednom... Bilo je to kao da gledate boju kako se suši.“), u bujici je novovalnih tehnika, teških drama i trilera, taj stil zapravo osvježavajuć.

CÉLINE ET JULIE ET RIVETTE

Jacques Rivette

Potpuno nekonvencionalan i potpuno drugačiji, u duhu novoga vala, Jacques Rivette je tvorac romantičnih, tajanstvenih, komičnih i fantastičnih konstrukcija. I ponekad nevjerojatno dugih (film „Out 1“ traje čak 13 sati!). Miješanjem četiriju obilježja Rivetteova stvaralaštva nastaje magična bajka o Céline i Julie, „Céline i Julie idu na jedrenje“. Dvije djevojke otkrivaju kuću u kojoj se iz neobjašnjiva razloga neprestano ponavlja isti dan. Iako je film sniman i dokumentarnim stilom, s realističnim prizorima, radnja je sve samo ne realna. Rivette je iz svoje mašte izvukao kuću s misteriozno ponavljanim danom i u nju doveo djevojke koje i same svoje vrijeme najčešće provode lutajući fantazijom. Pojedinačnim ulaskom u kuću njihovi sati nestaju u zaboravu, svojevrsnoj amneziji, a za prisjećanje dijelova toga istoga dana služi bombon koji, izašavši, pronalaze pod svojim jezikom. Za magične je elemente, osim Rivettea, zaslužan i Lewis Carroll, odnosno njegova „Alisa u zemlji čudesa“. Tako Célineino trčanje na početku filma pri kojem joj ispadaju stvari podsjeća na Carrollova Bijeloga zeca, a kuća u koju djevojke ulaze jest novi svijet, baš kao i rupa u koju Alisa propada. Dok Alisa u zemlji čudesa upoznaje šaroliko društvo (od Ludoga klobučara do Crvene kraljice), Céline i Julie upoznaju udovca, njegovu bolesnu kći i dvije žene koje se bore za udovčevu naklonost. Bombon koji vraća sjećanje Rivette duguje i Carrollu i Marcelu Proustu (kolačić madlen umočen u čaj). A mašta se počne miješati sa Célineinom i Julieinom stvarnošću kada one odluče prodrijeti u tu svakodnevnu priču i spasiti djevojčicu od smrti koja ju čeka na kraju dana. Rivette je ispreplitanjem vremenskih razina (prošlosti i sadašnjosti) stvorio novu stvarnost.

Svojim eksperimentima i maštom Rivette stvara kompleksna i začuđujuća djela.

ON ĆE PROMIJENITI VAŠ ŽIVOT - JEUNET

Jean-Pierre Jeunet

Filmovi fantazije su mjesta na kojima najčešće pronalazimo Jean-Pierrea Jeuneta. Nakon kanibalističkih delikatesa i kradljivca snova, Jeunet slika jedan posve novi svijet: nevjerojatnu sudbinu Amélie Poulain. Vizualni je majstor prosuo svoju magičnu prašinu nad Parizom i pretvorio grad u čudesnu bajku smještenu u realnosti.  „Amélie“ je priča o naoko običnoj, ali zapravo posve neobičnoj djevojci koja ljudima oko sebe čini dobra djela. Početak je filma tipično Jeunetov: pripovjedač na karakterističan način upoznaje gledatelje s likovima, uz nekoliko osnovnih podataka (čime se bave, te što vole, a što ne vole raditi). Kao i obično, Jeunet u filmu okuplja nesvakidašnje likove s njihovim nesvakidašnjim osobinama. U čitavom je filmu fokus na Amélie koja kao mala fotografira razne oblike oblaka (medu, zeca) i druži se s izmišljenim prijateljima, a kao odrasla se zabavlja bacanjem kamenčića, brojanjem orgazama u Parizu i promatranjem lica ljudi u kinu dok gledaju film. Budući da Jeunetovi likovi imaju i posve nesvakidašnje poslove, tako i Amélie, osim što konobari, stavlja osmijehe na lica ljudi čineći dobra djela. Jednom čovjeku vraća staru kutijicu krcatu dječjim uspomenama, tatinoga patuljka šalje na put oko svijeta,  svom bolesnom susjedu snima kazetu s neobičnim događajima, a zbog žalosnoga nepriznatog pjesnika, koji zalazi u kafić, ispisuje na zid stih njegove pjesme. Među fantastične je elemente Jeunet ubacio i ponešto romantike, u obliku skupljača slika ljudi koji bacaju svoje neuspjele fotografije iz fotoautomata. U prozračnom spoju dominantne crvene boje filma, blještavila sunčanoga Pariza, osmijehom popraćenih dobrih djela i umiljata Amélieina lica nastaje nevjerojatna priča.

Jeunet nije za svakoga – on ne stvara uobičajene filmove. A oni koji ga vole.. ..njima bi mogao promijeniti život.

ISPOD OZONA

François Ozon

Enfant terrible francuskoga filma s kraja 90-ih, François Ozon, nadimak je zaslužio istraživanjem seksualnosti, brutalnosti i izopačenosti psihe u svojim filmovima. Kao pripadnik novoga francuskog ekstremizma, skupine koja odlučno razrješava sve tabue i otvoreno progovara o mesu, krvi i seksu, Ozon je percipiran kao provokator. Njegov film „Les amants criminels“ sadrži eksplicitan prikaz bezobzirnog ubojstva i seksualnog odnosa, a „Gouttes d'eau sur pierres brûlantes“ donosi priču o homoseksualizmu, transvestizmu, operaciji spola i miješanju seksualnih partnera. Sklonog i mračnim, psihološkim dramama, redatelja uspoređuju i s Hitchcockom i Chabrolom. Drama „Ispod pijeska“ tematizira gubitak voljene osobe: za vrijeme supružničkoga boravka na plaži muž nestaje, a Ozon temu pronalazi u sjećanju iz djetinjstva. Ostavši sama, žena se teško miri s tim. Odnosno, potpuno negira taj događaj i zamišlja da je njezin muž još uvijek živ. O strašnoj boli zbog gubitka drage osobe Ozon je prije snimanja razgovarao s ljudima koji su doživjeli takav udarac, te u filmu veću pozornost pridaje praćenju duševnih promjena žene, nego samoj radnji. Odlučivši se za negiranje novonastale situacije, žena je ostala u prvoj od četiriju faza žalovanja: njezin muž još uvijek živi s njom, doručkuje s njom i razgovara s njom. Iako pokušava krenuti dalje sa životom (viđa se s drugim muškarcem), to nije moguće sve dok ne prihvati činjenicu da njezinoga muža više nema. Ozon tako strpljivo i pažljivo promatra gradaciju njezinih reakcija koje započinju rezigniranošću, a završavaju u užasnutom, nijemom šoku.

Ozon provocira publiku stavljajući ju pred stravične prizore. Ali prije svega, on ju šokira.

Alfred Hitchcock Claude Chabrol Eric Rohmer Francois Truffaut Luis Bunel Chabrolesque Jean Luc Godard Jacques Rivette francuski redatelji francuska tvornica filmova Jean Pierre Jeunet Francois Ozon