Egzodus: Kraljevi i Bogovi - Mojsije kao gerilac

Galerija fotografija

Prvi problem kod filma "Egzodus: Bogovi i kraljevi" što je realno bio nepotreban, barem ovakav kakav jest što je razlog zašto će relativno brzo biti zaboravljen. Poput sočnog, začinima i bojama bogatog hamburgera bez okusa koji ste pojeli prošlog tjedna.

Ridley Scott imao je na raspolaganju baš sve što je bilo potrebno da napravi vrhunsko filmsko djelo. Unatoč brojnim vrhunskim filmskim imenima, unatoč neprogrešivo popularnoj biblijskoj priči o jednom od najpoznatijih religijskih proroka, te unatoč nevjerojatnom filmaškom iskustvu Scott je napravio priču koja vas ostavlja bez nekog konkretnog dojma, što je gore nego da je snimio elementarno loš film.

Trailer - Egzodus: Bogovi i kraljevi

Nekih 1300 godina prije Isusa, Hebreji su robovi Egipćana i služe im kao radna snaga u kamenolomima, dvorski sluge i graditelji piramida i palača. Egiptom vlada kakti pravedni faraon Seti (John Turturro), a uz bok su mu sin Ramzes (Joel Edgerton) i posinak, odnosno nećak Mojsije. Na vijest da se među Hebrejima sprema pobuna, Mojsije odlazi među robove vidjeti što se sprema i kako to spriječiti i tu nailazimo na prvu slabu kariku u Scottovoj verziji Egzodusa. Nun (Ben Kingsley), čiji sin kasnije u Bibliji (i Talmudu) biva prorokov savjetnik, Mojsija prepoznaje kao jedinog spašenog djeteta kojeg je njegova majka preko rijeke poslala u kraljevsko kupalište kako bi izbjegao egipatski pomor hebrejske čeljadi. Nun zna, znači i pola hebrejskih starješina zna ali svi su do sad o tome šutjeli? Nije to jedina suprotnost Scottove verzije Egzodusa s onom biblijskom.

Gledanjem ovog filma ustvari shvatite zašto je pri adaptaciji za film originalnu priču bolje skratiti, čak i učiniti bezobrazno šturom, nego nanovo prekrajati. Jest, Scott i scenaristički četverac koji je radio na ovom filmu pokazali su zavidno pripovjedačko umijeće, ali na pogrešnoj priči i pogrešan način. Pri tome su samo stradala neka od enormnih glumačkih imena poput Sigourney Weaver koja ima više minutaže pojavljivanja no što ima dijaloga. Glumac Aaron Paul u liku Jošue praktički ne izgovara ništa osim - "Moše" (hebrejski za Mojsije). I to nisu jedini biblijski ključni likovi koji pate od teških dijaloških deficita.

Prizor iz filma "Egzodus: Bogovi i kraljevi"

Sigourney Weaver u ulozi kraljice Tuje govori u samo jednoj sceni, sve ostalo vrijeme samo šuti. Naslovom se pokušava sugerirati kako je riječ o sukobu božanstava i kraljeva koji ih zastupaju, međutim egipatski bogovi nakon što proreknu da će Mojsije postati vođa, ostatak filma šute, dok ovaj hebrejski (kao naš) u ostatku filma djeluje suviše druželjubivo i komunikativno za Svevišnjeg. Baš zbog naslova  očekujete nekakvu teološku raspravu između Mojsija i Ramzesa koja će vam malo razjasniti civilizacijske odnose među bogovima, međutim to se nikad ne dogodi. Jedini trenuci u kojima Scottova umjetnička sloboda funkcionira je način na koji su dočarane pošasti koje Bog šalje na Egipćane ne bi li ih natjerao da oslobode Hebreje. Umjesto da se Nil jednostavno pretvori u rijeku krvi, prvo krokodil napadne ribare što privuče ostale krokodile da bi se na kraju i krokodili izluđeni nakupljenom krvlju počeli međusobno napadati da bi sve veće količine krvi počele kolati rijekom. Ovo za sobom povlači žabe koje biježe iz zagađene rijeke, za njima i komarce itd.

Vidi se da je Ridley Scott pokušao snimiti nekakvu avanturističku, robinhoodovsku verziju Egzodusa jer kad se vrati u Egipat, Mojsije započinje partizanski rat ne bi li Ramzesa prisilio da Hebrejima dozvoli odlazak u Kanaan. Mojsije se pritom potpuno neometano kreće Egiptom, upada u faraonovu palaču, pa čak i unaprijed zna u koje doba noći će Ramzes obići svoje konje.

Christian Bale i Ridley Scott

Koliko god da je vizualno impresivan i tehnički gledano kvalitetno režiran, scenaristički ovaj je biblijski ep na granici promašaja. Općem dojmu na pozitivan način ne pridonosi ni to što su Hebreji više prikazani kao država unutar države, nego kao zgurano roblje prisiljeno živjeti u geotu. Koliko se god trudili gledati u ostale glumce, sve što na ekranu vidite jesu potezi Ramzesa i Mojsija čiji glumci (Bale i Edgerton) tako jedini imaju priliku iskazati svoje glumačke sposobnosti. Odnos između Onog koji jest i Mojsija je više partnersko outsourcerski, nego kao odnos sluge božjega i samog božanstva koje je na Egipćanima izvodilo svoja čuda kako bi Hebreje uvjerio da je prisutan i stvaran. Ovo čak i ima nekakvog šarma, pa i to što je Ridley Scott Jahvea odlučio prikazati kao dječaka.

Vizualno, pa i dramaturški, na trenutke interesantan film koji već privlači pažnju milijuna pripadnika dviju od tri Abrahamovih religija. Posljednji film Ridleyja Scotta ima odličnu kameru, impresivnu sliku koja doprinosi atmosferi filma i puno dobrih a loše iskorištenih glumaca te jednako poput prethodnog "Robin Hood" neće ostati upamćen kao neko od njegovih jačih filmski djela.

Sigourney Weaver Ben Kingsley Ridley Scott John Turturro Christian Bale Joel Edgerton aaron paul