Libertinac: Otrov za žene (2005)

Biografska povijesna drama. Godine 1660., nakon pada Cromwellove republike, Charles II. postaje engleski kralj i pod njegovom vladavinom cvjetaju sve forme umjetnosti i seksualne slobode. Petnaest godina kasnije dolazi do zasićenja i financijske krize. Charles II. pokušava uspostaviti dobre političke veze s Francuskom, a kako bi oraspoložio francuskog ambasadora, dopušta povratak u London velikom razvratniku Johnu Wilmotu grofu od Rochestera, kako bi napisao kazališni komad za ambasadora. Wilmot se vraća u prijestolnicu zajedno sa svojom nježnom suprugom Elizabeth, no u kazalištu upozna glumicu Lizzy Berry, čiji velik talent odmah prepozna i postaje njezin mentor, postupno se u nju zaljubivši...
Doba restauracije u drugoj polovici 17. stoljeća jedno je od najzanimljivijih razdoblja engleske povijesti. Dolaskom na prijestolje Charlesa II. restaurirana je monarhija pod škotskom dinastijom Stuart čija je vladavina sredinom stoljeća bila prekinuta Cromwellovim puritanskim republikansko-diktatorskim interregnumom. Vladavinu Stuarta obilježio je preporod u znanosti, filozofiji i umjetnosti: osnovano je Kraljevsko društvo za unapređenje prirodnog znanja, djeluju prirodoslovni velikani Newton, Boyle i Harvey te filozofi Hobbes i Locke, dolazi do obnove kazališta kojima su puritanci u Cromwellovo doba zabranili rad, a prvi put i žene dobivaju priliku glumiti (do tad su ženske uloge glumili muškarci). Kao reakcija na puritanizam zavladalo je prepuštanje užicima, osobito seksualnim, u čemu je i sam Charles II. bio istaknut. Ipak, kao najveći razvratnik tog vremena ostao je zapamćen John Wilmot, grof od Rochestera. Obrazovan na Oxfordu, istaknut u pomorskom ratu s Nizozemcima, pjesnik i kazališni pisac, John Wilmot bio je najveći libertinac svog vremena. Komadom "Sodoma i kvintesencija razvrata", čiji akteri "ne smiju upražnjavati uobičajene oblike seksualnog općenja", anticipirao je Markiza de Sadea, a njegove teze o "pravom razumu" kao protuteži artificijelnom racionalizmu, odnosno o ravnoteži razuma i senzualnosti mogu se dovesti u vezu s Nietzschevom temeljnom postavkom o potrebi ravnoteže apolonijskog i dionizijskog. Bio je autor kojeg su jako uvažavali klasici poput Defoea, Tennysona, Voltairea, pa i Goethea, međutim, zahvaljujući konzervativcima ostao je okovan na marginama engleske književne i općekulturne povijesti, izvan engleskog govornog područja uglavnom poznat samo specijalistima za svjetsku povijest opscenosti. Kao i većina velikih bludnika, Wilmot je zapravo bio romantičar i moralist, u svojim je pjesmama osuđivao prijetvornost, artificijelnost, "prezentnost" koja postaje važnijom od stvarnog sadržaja prezentiranog, a njegova intimna korespondencija otkriva ga kao nježna i brižna čovjeka koji je, premda deklarirani ateist, pisma supruzi, djeci i majci znao završavati riječima "Neka te Bog blagoslovi i čuva". Ukratko, bio je osoba u kojoj su se spajali (biseksualni) razvrat, zabilježen u mnogim njegovim (humornim) pjesmama te plemeniti osjećaji i težnje o kojima svjedoče platonske ljubavne pjesme. Bio je također i filozofski nastrojen, što je posebno došlo do izražaja u njegovoj naslavnijoj pjesmi "A Satyre Against Mankind" (koja sadrži ranije spomenutu raspravu o razumu), a nije naodmet spomenuti i da je žene smatrao prirodno slobodnima, no samovoljno vezanima uz sputavajuće društvene konvencije. Također, bio je miljenik i proteže Charlesa II,, no često i u njegovoj nemilosti zbog žestokih antikraljevskih satira. Umro je s 33 godine, najvjerojatnije od sifilisa.