Popravimo Hrvatskoj sliku i ton!

Galerija fotografija

U Zagrebu je na svečanoj promociji u vijećnici Hrvatske gospodarske komore, koja je bila pretijesna za sve koji su se odazvali javnom pozivu, predstavljen Nacionalni program razvoja audiovizualne industrije.

Prije nego se i upitate što je to uopće, u pitanju je razvojni program industrijalizacije filmske umjetnosti u Hrvatskoj, koji bi ako bi sve prošlo po planu trebao rezultirati izdašnijom godišnjom filmskom produkcijom u Hrvatskoj, što bi pak u nekoj bližoj ili daljnjoj budućnosti trebalo osigurati stalan prihod financija kako bi se hrvatska kinematografija uopće očuvala.

Očuvanje nacionalnog kulturnog identiteta

Filmska umjetnost se praktički od svog nastanka prometnula u kulturnu nacionalnu baštinu svakog naroda, naravno, ako u svojoj Vladi ima funkcionalno Ministarstvo kulture.
Nije potrebno gledati ni statistike, ni analizirati brojke da se shvati kako je hrvatska filmska umjetnost na onim najnižim granama preživljavanja i da smo dosegli onu donju granicu u kojoj postoji opasnost upadanja u crnu rupu filmskog stvaralaštva.
Prije nego se uopće počne kuditi ovaj strukovni krik, treba se upitati; - Želimo li zaista jednog dana u budućnosti pogledati unatrag i shvatiti da se ne možemo sjetiti ni jednog kultnog hrvatskog filma ovog vremena?

Uz sve počasti kazališnoj-dramskoj i ostalim oblicima umjetnosti, ne možemo zaobići činjenicu da je upravo filmska ona koja u današnje vrijeme najupečatljivije predstavlja kulturološki napredak jednog naroda.

Car je gol

Prvo treba odati priznanje čelnicima HAVC-a što su se uopće prihvatiti posla postavljanja filmske industrije na noge. Posebno samom ravnatelju Hrvoju Hribaru što je uspravno stao i otvoreno priznao da je domaća kinematografija na najnižim stvaralačkim granama ikad. Ne po pitanju nagrada i priznanja koje naši filmovi i filmaši dobivaju po stranim festivalima već po pitanju naše domaće publike i onoga što joj je količinski nudi.
Prilikom predstavljanja Nacionalnog programa razvoja audiovizualne industrije, Hribar se nije libio javno reći da je udio gledanosti hrvatskih filmova u domaćim kinematografima mizerno sramotnih 1%, a to je vrišteći alarm koji pokazuje da je hrvatska filmska umjetnost predugo zapostavljana i šikanirana.

Tko je kriv?

Nitko ne upire prstima, nećemo ni mi. Ali činjenica je da bi se bez stvarnog entuzijazma domaćih filmaša a uz financije s kojima ovog trena raspolaže filmska struka u Hrvatskoj onih 1% već odavno istopilo. Država je ta koja bi trebala brinuti o kulturnoj učmalosti svog naroda, a upravo ovih 1% gledanosti hrvatskih u odnosu na strane filmove pokazuje do koje se razine ta briga srozala.
Prisustvo ministra kulture RH, mr. Jasena Mesića možemo shvatiti kao neku vrst obećanja da će ta briga porasti i da je izvršna vlast shvatila kako ovako više ne ide.

Novac?

Nemojte se zalijetati jer ovaj program zapravo ne znači znatno veći novac za filmsku industriju iz proračuna od onoga koji država već daje. Ne, u igri je set mjera koje bi trebale Hrvatskom audiovizualnom centru pomoći u prikupljanju već postojećeg novca a koji se, uglavnom zbog nepoštivanja zakona, otežano ili nikako ne prikuplja.
Isto, ovaj program sadrži smjernice kojima bi država HAVC-u olakšala izvoz usluga u audiovizualnoj industriji. To u svojoj biti znači, uvoz filmskih koprodukcija koje pak znače veći priljev stranog produkcijskog novca a uz to više posla za domaće glumce, snimatelje, producente, redatelje, scenariste i još gomilu drugih filmskih djelatnika i djelatnosti. Ali ne samo za njih, to znači i prihodi u turizmu pa i još ponekim gospodarskim djelatnostima.
Nema tu neke visoke pameti, jednostavno treba po uzoru na ostale zemlje Europe stranim filmašima otvoriti vrata primjenom sustava TRIP-a.
Tax Rebate for International Production, odnosno povrat poreza za međunarodnu produkciju jednostavno znači da bi se država odrekla novca koji zapravo niti ne uprihođuje jer izostankom ovog sustava međunarodne produkcije ionako u debelom krugu zaobilaze našu zemlju.

Televizijski novac

Nadalje tu je i novac koji bi već postojećim zakonskim odredbama u filmsku djelatnost trebale izdavati televizijske kuće. Današnji HRT na razvoj i održanje filmske kulturne baštine ne troši ni 20% novca koji je trošila nekadašnja Televizija Zagreb u bivšoj državi a koja je u filmsku produkciju trošila 60% ukupnih prihoda. Da, jesu, „spucali“ su 10 milijuna kuna u dokumentarističko-igranu nakaradu zvanu 'Tito' koja svojom kvalitetom nije mogla koštati više od 2 milijuna kuna. Privatne televizije s nacionalnim koncesijama nas uredno šopaju sapunjarskim smećem nulte kategorije dok o primjerima stranih filmova  koje nam uredno repriziraju nekad iz mjeseca u mjesec nema se što suviše govoriti.
Najbolji primjer toga je da smo u jednom tromjesečju dva puta u istom terminu, u istom danu na dvije komercijalne televizije sablaznuti s ista dva filma Stevena Segala.
Količina TV sapunica koje se prikazuju u udarnim terminima je postala nepodnošljiva a primjere znate i sami.
Hribar je prilikom predstavljanja kao mogućnost potencijala iznio hrvatske moderne pisce koje bi se moglo ekranizirati ali ne valja zaboraviti ni klasike koji bi bez imalo sumnje imali debelu televizijsku gledanost.
Niste li ikad pomislili kako bi bilo opako vidjeti ekranizaciju Zagorkinog romana - Republikanci? Ili kakva bi se opako dobra mega serija mogla snimiti iz Gričke vještice?
Samo serijal rađen prema Republikancima bi vani bio prodavan poput halve.
Sjeća li se tko serije Ponos Ratkajevih? Sjetit ćete se eventualno uvodne špice ali teško da ćete se sjetiti ičega drugog iz te serije. Nema slavnih citata, nema epskih scena koje se dijele po društvenim mrežama. Nema anegdota koje se vezuju uz njih.
Nema klinaca koji bi se poistovjećivali s njezinim likovima.
Sjećate li se možda sadržaja prve epizode 'Najboljih godina' ili 'Zabranjene ljubavi'?
Teško...
Dakle, televizijske kuće raspolažu novcem koji masno troše na projekte nikakve umjetničke i kulturne vrijednosti a koji ne ostavljaju ama baš nikakav pozitivan impakt na našu svakodnevicu ali zato ostavljaju katastrofalan na našu kulturološku budućnost srozavajući kulturne kriterije javnosti. Rezultati dosadašnje mlitavosti državnih institucija se već sada zorno vide, a kao najbolniji primjer možemo navesti glazbene ukuse dobrog dijela današnje mladeži. Nivo na kojem su hrvatski glazbeni ukusi pak najbolje prikazuju otvorene namjere jedne trash-turbo-folk pjevačice da održi koncert na zagrebačkom stadionu u Maksimiru.
Hoćemo li dopustiti da i filmska kultura hrvatskih građana padne na tako niske grane?

Moguće-nemoguće

Je li moguće Hrvatskoj popraviti sliku i ton? Ma naravno da je moguće. Nije u programu postavljeno ništa neizvedivo. Možda neće sve biti ostvareno u roku od četiri godine što je rok koji je sebi postavio HAVC ali moguće je.
Samo se treba početi poštivati već postojeće zakonske odredbe i unijeti nove predložene ovim programom. Sav ostali posao će ionako odraditi filmska struka sama od sebe kao što su to činili i do sad. I sad, kada se poput hijena moraju trgati oko mrvica, nas naši filmski umjetnici znaju očarati. A koliko bi tek filmske i umjetničke čarolije mogli unijeti u naše živote kada bi im se to omogućilo u mjeri u kojoj to svojim filmskim djelatnicima omogućuju europske zemlje.

Beneficije programa su očite svakome s imalo smisla za računicu. Povećanje BDP-a jer film je proizvod. Dodatno upošljavanje ljudskih potencijala što pak znači napredak industrije. Filmska industrija je, ne snažan, nego moćan promotor turizma pojedine zemlje. A uz razvijeniji imidž zemlje europskog zakonodavnog sustava ono najbitnije u svemu je taj prokleti doprinos kulturnom razvoju zemlje.

Ružičaste stranice (naočale)

Tužno je da ono što bi već trebala biti kulturna stvarnost ovog časa moramo gledati kroz 'Ružičaste stranice', odnosno kroz zadane ciljeve ovog programa.
Kako je to predstavio ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra, redatelj Hrvoje Hribar ovaj program bi brojčano trebao izgledati ovako;

15 igranih dugometražnih filmova godišnje od toga tri debitantska, tri televizijska i tri namjenjena djeci i mladima. Zatim četiri dokumentarna dugometražna filma i svake dvije godine jedan dugometražni animirani film.
Ukupno bi trebalo biti snimljeno 120 kratkometražnih filmova od čega je 30 igranih, 50 dokumentarnih i po 20 eksperimentalnih i animiranih.

U televizijskoj produkciji bi trebalo biti snimljeno 5 igranih mini serija i serijala te isto toliko mini serija i serijala za djecu i mlade za koje se ovakvi sadržaji više gotovo niti ne snimaju.
Program u svojim smjernicama ima i precizno određen plan prema kojem bi trebalo biti snimljeno 15 dokumentarnih serija što povijesnih, što društveno-istraživačkih, prirodnjačko-znanstvenih, kulturno-obrazovnih i antropoloških. Ova stavka je pravi eye-candy jer je dokaz da ovaj program nije namijenjen isključivo razvoju filmske umjetnosti nego za cilj ima znatno veći kulturološko-društveni impakt.
Televizijska produkcija bi također trebala osigurati i barem dvije animirane serije godišnje.

Odlika svih zapadnih zemalja kada je u pitanju filmska umjetnost je veći broj gledatelja u odnosu na broj stanovnika. Kod nas to, već i sami znate, nije slučaj.
Dakle u sklopu kinoprikazivaštva HAVC-ova strategija ima za cilj 5 milijuna gledatelja u kino dvoranama od čega bi udio gledatelja nacionalnog filma bio barem 15%, dok bi udio nenacionalnog europskog filma bio 20%.

Rekli su - Popravimo Hrvatskoj ton i sliku

Uz ravnatelja Hrvatskog audiovizalnog centra, Hrvoja Hribara program su predstavili Vera Robić-Škarica koja je okupljene podsjetila nas je na povijest nastanka Nacionalnog programa razvoja audiovizualne industrije, Tatjana Aćimović, dok je predsjednik Društva hrvatskih filmskih redatelja Antonio Nuić naglasio važnost ostvarivanja kontinuiteta proizvodnje te povećanje broja snimljenih filmova što bi, kako predviđa, dovelo do povećanja i same kvalitete filmova.
Producentica Ankica Jurić Tilić mišljenja je, i to s pravom, kako su domaća filmska i TV djelatnost neophodni za očuvanje kulturnog identiteta uoči ulaska u EU ustvrdivši kako hrvatska ima talent, profesionalnost i znanje, a za ostvarenje ciljeva potrebno je snažna politička i društvena volja koja će nam omogućiti kontinuiranu proizvodnu i razvoj. Redatelj Vinko Brešan u svom je izlaganju istaknuo kako se o ostvarenju tog programa ne može govoriti bez povratka kulturno vrijedne televizijske proizvodnje. Smatra kako niti jedna hrvatska televizija u ovom trenutku ne poštuje Zakon o audiovizualnim djelatnostima, no vjerovanja je kako će ljudi koji su im na čelu prepoznati svoju mogućnost da stvaraju i iza sebe ostave vrijedna televizijska djela.
Nada Gaćešić-Livaković govorila je o nezavidnom statusu filmskih radnika te istakla kako Zakon neće profunkcionirati bez intervencije države, tj. Vlade i to kroz izmjenu Zakona o audiovizualnim djelatnostima, točnije onih najspornijih dijelova oko financiranja.

Promociju Nacionalnog programa razvoja audiovizualne industrije inspirativnim govorom zatvorile su Marija Škaričić i Zrinka Cvitešić, koje kao hrvatske predstavnice u programu Shooting Stars uvelike doprinose prepoznatljivosti hrvatske kinematografije u međunarodnim okvirima.



Trla baba lan da joj prođe dan ili se ipak po muci junaci poznaju?

Nikako se ne može reći da ovaj program predstavlja nešto iluzorno, kao što smo inače navikli u našoj društvenoj svakodnevici. Program nije sastavljala neka od brojnih 'zaposlenih' Vladinih agencija već ljudi koji ga i imaju ozbiljnu namjeru, ono barem pokušati, ostvariti. HAVC se zajedno sa Hribarom mogao mirne duše prekriti pokrivačem preko glave i čekati neka bolja vremena, međutim oni su unatoč krizi, odlučili(odvažili) se 'Stojadin' zvan hrvatsko filmsko stvaralaštvo zamijeniti nečim što neće svako malo krepavati i što će svako malo trebati popravljati, zamijeniti ga nečime čega se naša publika neće sramiti i u što će se, nadajmo se, jednog dana moći gledati sa divljenjem i široko otvorenih očiju.

Zaista, ako ovo upali, bilo bi lijepo jednog dana, 27. siječnja 2011. godine pamtiti kao dan kada je rođena hrvatska kinematografija 21. stoljeća, kao dan kada smo napravili prvi korak da Hrvatskoj popravimo sliku i ton.

Mladen Šagovac / HAVC

Vinko Brešan Zrinka Cvitešić Mladen Šagovac havc Hrvoje Hribar Vera Robić-Škarica Ankica Jurić Tilić Tatjana Aćimović Antonio Nuić Nada Gaćešić-Livaković Nina Violić popravimo sliku i ton program razvoja filmske industrije