Filmovi u jednom kadru – Promidžbena smicalica ili filmska forma budućnosti?

Dugi su kadrovi gotovo oduvijek bili svojevrstan fetiš svakog gledatelja (sve dok ih se nisu primili Bela Tarr i Tarkovski). Godine je 1958. Orson Welles odlučio kameri dati vlastitu volju i pravac u uvodnoj sceni filma 'Touch of evil'. Naime, stavio je kameru na kran i ona je netremice prolazeći setom otkrivala, ali i skrivala od gledatelja sve ono što se unutar scene odvija. Welles je i ne sluteći već tada promijenio, tj. revolucionarizirao same temelje filmskog unutarscenskog kontinuiteta. Francuski se trubadur Godard tom formom poigrao 1967. u svom filmu 'Week End' da bi potom 1992. godine veliki Robert Altman parodirao duge kadrove u uvodnoj sceni svog ''blago satiričnog'' filma 'The Player'. Kasnije su dugi kadrovi i steady-cam s Tarantinom i Scorseseom već postali mainstream.

Nakon što su desetominutni kadrovi jednostavno postali uobičajeni i nimalo zahtjevni, filmaši su se odlučili podići ljestvicu i početi filmove snimati cijele u jednom kadru. Još je davne 1948. godine lukavac Hitchcock prevario gledatelje da se radnja odvija u realnom vremenu koristeći duge kadrove i stilske inovacije kako bi sakrio rezove u filmu o savršenom ubojstvu 'Rope'. Recentnija su ostvarenja ona Mikea Figgisa koji je 2000. godine napravio eksperimentalni film linčovske hrabrosti, 'Timecode' s četiri odvoje priče u četiri odvojena okvira koji se istovremeno prikazuju, potom i raskošni ruski povijesni film 'Russian Arc' koji je snimljen u jednom kadru u trajanju 96. minuta, a uključivao je nevjerojatnih 2000 glumaca. Alejandro Inarritu se poslužio hičkokovskom lukavštinom i digao puno prašine, a i medijskog publiciteta s prošlogodišnjim 'Birdmanom', natjeravši gledatelje da se natječu tko će prije primijetiti gdje se nalazi rez.

Poučen marketinškim potencijalom koji ta forma skriva, njemački  se redatelj Sebastian Schipper ('Run Lola Run') odlučio snimiti film pod nazivom 'Victoria' u trajanju 138 minuta i sve to u jednom kadru. Film još uvijek krstari svjetskim festivalima i zasad je vrlo dobro primljen kako kod publike tako i kritike. Film prati mladu Španjolku Victoriu koja u istraživanju noćnog života Berlina slučajno biva upletena u nevjerojatan niz događaja nakon što susretne simpatične lokalne dečke. Film je svakako ambiciozno tehničko ostvarenje, sniman na 22 različite lokacije s 150 statista. Redatelj Schipper priznaje kako je film uspješno snimljen iz trećeg pokušaja s brojnim anegdotama i komplikacijama. Bit će vrlo interesantno vidjeti kako je kompleksna narativna struktura prilagođena ovoj formi imajući na umu da je cijeli scenarij imao samo 12 stranica te je većina dijaloga improvizirana. Schipper je svjestan da je njegovo najveće promidžbeno oružje upravo filmska tehnika pa u promociji filma koristi svaku priliku da istakne kako je film snimljen u jednom kadru.

Da se ne bi mislilo da hrvatski filmaši ne slijede moderne filmske trendove, potrudio se i splitski redatelj Ivan Perić sa svojim novim filmom ''Sirene i krikovi''. Film snimljen u jednom kadru punih 78 minuta svoju je premijeru imao na ovogodišnjem 20. STFF-u. Perić priznaje kako je za ovaj projekt morao promijeniti svoje razmišljanje o filmu te iz početka naučiti kako napraviti film po sasvim novim pravilima. Tako je, na primjer, morao sve dijaloge prilagoditi duljini ulice i brzini kojom likovi kroz nju kreću. Slično kao i kod njegovog njemačkog pandana Schippera i Perić je film uspješno snimio iz trećeg pokušaja pripremajući se intenzivno i uvježbavajući koreografiju tri cijela mjeseca.

Pokreće li se to novi filmski trend? Publika će, zacijelo, biti impresionirana ovim odvažnim kinematografskim pothvatima, no valja se zapitati u kojoj mjeri tehničke vratolomije štete priči ili čak maskiraju nedostatak dobre priče - odvraćajući pogled gledatelja na samo jedan aspekt, onaj tehnički? Riskiraju li redatelji kvalitetan 'klasični film' samo kako bi stvorili medijski hype i stali uz svoje filmske uzore Hitchcocka ili Inarritua? Možda žele ušparati na montaži? Imamo svako pravo biti sumnjičavi, no isto se tako trebamo nadati da će nas Schipper, a posebno Perić uspješno demantirati i ponuditi vrsno tehničko ostvarenje kao i zanimljivu i promišljenu priču.

Alfred Hitchcock Alejandro Gonzalez Inarritu Jedan kadar trend Orson Wells Sebastian Schipper Ivan Perić Mike Figgis single shot